Lista kandidata za funkciju šefa SDP-a je zaključena, u trku kreće čak osam imena, i za nepuna tri tjedna članstvo glavne opozicijske stranke bira novog lidera.
Inflacija pretendenata ne govori o visokom stupnju unutarpartijske demokracije, nego o velikoj fragmentiranosti stranke i nepostojanju jasnog i logičnog kandidata za nasljednika odlazećeg Zorana Milanovića. SDP je na mogućoj prekretnici. Izvjesno je da će stranka nakon deset godina dobiti novog predsjednika. Potpuno je, međutim, neizvjesno hoće li ta smjena donijeti i stvaranje novog SDP-a.
Ima li u SDP-ovoj utakmici ipak favorita?
Ima. Favoritima se mogu smatrati Davor Bernardić, Orsat Miljenić i Ranko Ostojić. Tonino Picula imao je, vrlo vjerojatno, najviše izgleda, mogao je postati SDP-ov Andrej Plenković, ali je prevelikom vezanošću za Bruxelles sam sebe gurnuo u drugi plan. Ostali kandidati nemaju gotovo nikakvog izgleda. Njihovo sudjelovanje u ovoj utakmici ulog je u osvajanje nekih drugih važnih funkcija u stranci.
Gleda li se po broju potpisa, onda je Bernardić s više od deset tisuća onih koji su svojim imenom poduprli njegovu kandidaturu apsolutni favorit. Logično, jer iza njega stoje dvije moćne partijske organizacije, zagrebačka i riječka. Ali o šefu stranke ne glasaju organizacije, nego svaki član SDP-a pravi svoj izbor. Rekordnim brojem potpisa Bernardić je uskočio u Milanovićeve cipele s prošlih izbora, sada su u tom pogledu izjednačeni, ali sumnja da je pritom malo i varao mogla bi mu se obiti o glavu.
Ako bi se potpora partijskih kapitalaca smatrala presudnom, onda Miljenić ima najviše izgleda. Ali, činjenica da se iza njegove kandidature postrojila gotovo kompletna Milanovićeva svita mogla bi se na koncu pokazati hendikepom.
Ako bi se odlučivalo po iskustvu u stranci i strasti s kojom gazi po terenu, onda se Ostojiću smiješi pobjeda. U drugi krug će vjerojatno Bernardić s jednim od ove dvojice.
Kakva će biti izborna kampanja?
Pristojna, kakofonična i za članstvo slabo motivirajuća.
Primjetno je da se kandidati čuvaju teških riječi, puna su im usta proklamacija o potrebi zajedništva. Bez obzira tko pobijedi, tvrde, u vrhu stranke za sve njih mora biti mjesta. Dobrodošla promjena u odnosu na Milanovićevu konfrontacijsku “ili mi ili oni” retoriku, prakticiranu prema izvanstranačkim kao i unutarstranačkim rivalima. Veliko je pitanje može li se svojevrsni detant unutar SDP-a smatrati izrazom novopronađenih drugarskih odnosa ili je rezultat činjenice da među kandidatima za šefa stranke vlada svojevrsna ravnoteža (ne)moći: nitko nije siguran u pobjedu, svatko može računati da će se naći među poraženima, što generalno povećava sklonost prema kompromisu, a smanjuje volju za bezobzirnost.
U pretkampanji se moglo čuti mnogo novih ideja, nerijetko radikalnih, od raskidanja ugovora s Vatikanom do preimenovanja SDP-a brisanjem termina “partija”, jer to, kao, vuče na stara vremena i bivšu stranku. Sve o čemu su godinama šutjeli, o čemu se nisu usudili ni zucnuti, kandidati za novog šefa SDP-a sada ispaljuju. Ali, sve je to zbrčkano, kaotično, rijetko što domišljeno. Generalno, najavljuje se jače socijaldemokratsko profiliranje, lijevi zaokret prema radništvu. Koketiranje s desnicom priznaje se kao velika greška. Ali, ni jedna od izbačenih ideja nije zazvonila. Kandidati bez karizme, a sav sadržaj SDP-ova izloga bez energije. Ako odaziv na izbore bude manji nego lani, to će značiti da ni stranačka baza više ne vjeruje u novi početak.
Novi SDP ili samo novi stranački šef?
U ovom je trenutku potpuno nejasno hoće li smjena na Ibleru rezultirati resetiranjem SDP-a, kako to naziva Picula, odnosno kovanjem novog SDP-a, što je proces koji bi morao sličiti onom koji je u HDZ-u otvoren Plenkovićevim dolaskom. Ni jedan od kandidata ne pokazuje se u tom pogledu dovoljno kapacitiranim.
Izborna kampanja nije zaustavila proces urušavanja SDP-a, za što najveće zasluge idu šefu stranke. Način na koji se Zoran Milanović ponaša otkako je izgubio parlamentarne izbore duboko je neodgovoran i prezriv prema stranci i prema javnosti. Premda prisegnuti saborski zastupnik, on se ni kurtoazno ne pojavljuje na svojem radnom mjestu, nego po inače mu mrskoj regiji ganja poziciju dobro plaćenog konzultanta, uvjeren kako je došlo vrijeme da i on “nešto zaradi”. Na takvo kompromitiranje SDP-a ni jedan od kandidata za njegova nasljednika nije smatrao potrebnim reagirati. Njihova šutnja sve govori. Kao što o dubini SDP-ova glavinjanja govori i činjenica da im je hiperaktivni Ivan Pernar oteo poziciju glavnog frontmena lijeve opozicije. Premda razbarušen, često paušalan, poletarac iz Živog zida zna postaviti pitanja koja bi trebala biti SDP-ova tema. Teško je vidjeti kako će se taj novostvoreni odnos snaga preokrenuti.