Gospodine Pavičiću… Pišem vam ovo pismo kao odgovor na vaš komentar oko moga “vukovarskog slučaja”.
Bio sam čvrsto odlučio da neću odgovarati ni na kakve uvrede i napade koji dolaze sa strane nekih minornih tipova koji su me u posljednjih 15 dana obasuli uvredama, izmišljotinama, lažima i prijetnjama…
Tako sam i složio samo četiri rečenice u svoju obranu u kojima sam, po tko zna koji put, pojasnio da nisam snimao film “Dezerter” u Vukovaru 1991. godine. To govorim već 20 godina. I objašnjavam da moja noga nije kročila u Vukovar 1991. godine. Ali već 20 godina neki majstori tame i zla ponavljaju uporno te laži… jer oni znadu onu tajnu žutog novinarstva - da stoput ponovljena laž jednoga dana postaje istina.
Eto, i vi ste sami u svom komentaru na zadnjoj stranici Jutarnjeg lista, u utorak, objasnili kako je film Živojina Pavlovića - jedan pacifistički film. Ali ste u tom istom komentaru napisali (citiram vas): “Odmah ću reći: da sam bio na mjestu Rade Šerbedžije, ne bih u zimu 1991./92. u Vukovaru snimao film ‘Dezerter’ u režiji Živojina Pavlovića” i odmah dalje nastavljate: “I to zato jer te zime ‘91. srušeni Vukovar nije smio biti tek scenografija”.
Pa stanite malo, gospodine Pavičiću, da li vi doista vjerujete da sam ja snimao taj film u Vukovaru ili ste naprosto jedan površan čovjek koji nikada nije ni pročitao moju, više puta ponovljenu izjavu da ja nisam taj film snimao u Vukovaru. Gospodine Pavičiću, vi dovoljno dugo gledate filmove i pišete o njima da biste mogli znati kako se oni snimaju. Ako ste pažljivo gledali film, mogli ste vidjeti da je jedini kadar koji je snimljen u Vukovaru bio zadnji kadar toga filma, u kojem se iz vojnog džipa snima razrušeni i razoreni Vukovar.
Taj kadar je najznačajniji kadar u cijelome filmu jer on pokazuje da je Jugoslovenska armija zajedno sa srpskim paravojnim formacijama uništila Vukovar.
I to je bio jedan hrabar čin velikog srpskog režisera Živojina Pavlovića, koji je bio, kao i ja i mnogi drugi umjetnici u Beogradu, protiv režima Slobodana Miloševića. Ali u tome kadru mene nema, gospodine Pavičiću i nikada ne bih pristao snimati taj fim da sam trebao glumiti u Vukovaru. I još pišete nešto o grizodušju koje bih ja trebao osjećati ako ikada dođem u Vukovar…
Gospodine Pavičiću, ja sam bio nekoliko puta u Vukovaru. U posjetu mojim prijateljima i nekim dragim ljudima. I osjećao sam tugu i bol. I žao mi je bilo svakog stradalog čovjeka u tome gradu. Kao što mi je žao svakog stradalog čovjeka u tome bezumnom ratu na svim prostorima od Vardara pa do Triglava.
Vidite, gospodine Pavičiću, svi ovi napadi anonimnih i agresivnih pojedinaca iz Vukovara mogli bi se i razumjeti…
Ta dođavola, oni su to sve godinama čitali u hrvatskim novinama. Najradije bih otišao u Vukovar da s njima razgovaram i da im kažem da zaista nisam snimao 1991. godine u Vukovaru.
Da, kako se kaže, ljudski porazgovaramo, ukoliko se s njima može ljudski razgovarati. I još bih im rekao da pročitaju članak uvaženog filmskog kritičara Jurice Pavičića u kojemu tvrdi da je taj film u redu, da je pacifistički...
I za kraj, gospodine Pavičiću, budući da ja rado čitam vaše hrabre i oštroumne komentare o politici i društvenim događajima u Hrvatskoj, molim vas da ponovo pogledate film “Dezerter” i da vidite, kao filmski stručnjak, da ja doista nisam snimao taj film u Vukovaru.
I da pitate producente toga filma. I onda, kada to sa sigurnošću utvrdite, molim vas da mi se javno ispričate.