Nakon što se u prvom desetljeću novog milenija intenzivno zaduživala, za Hrvatsku dolazi vrijeme kada dugove mora početi vraćati.
Na znatno povećanu otplatu hrvatskog državnog duga nedavno je u “Aktualnom osvrtu” Instituta za javne financije upozorio dr. Anto Bajo, dok je guverner Boris Vujčić na konferenciji Tržišta novca u Opatiji u četvrtak, 7. svibnja, pokazao kako se državni dug sada već povećava sam od sebe, poput grude snijega koja se kotrlja niz brijeg.
No, tablice iz “Biltena” Hrvatske narodne banke otkrivaju još dramatičniju sliku. Dok hrvatskoj Vladi prosječno svake godine sve do 2025. dospijeva otplata više od 18,8 milijardi kuna, cijela Hrvatska mora samo ove, 2015. godine, inozemstvu platiti glavnice i kamata nevjerojatnih gotovo sto milijardi kuna!
Prema statistici DZS-a i Eurostata, napisao je dr. Anto Bajo 21. travnja, dug opće hrvatske države na kraju 2014. bio je 279,6 milijardi kuna, što je činilo 85 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), no ubuduće mu treba dodati i oko 22,8 milijardi kuna jamstava javnim poduzećima te oko 5,8 mlrd. kn obveza Zagrebačkog holdinga.
Za gotovo polovicu porasta javnoga ili državnog duga u zadnje četiri godine, međutim, kako je pokazala HNB-ova analiza, odgovoran je “efekt grude snijega”. Kada je kamata na dug veća od stope rasta BDP-a, a dug je narastao gotovo do iznosa BDP-a, onda se on sa svakim novim refinanciranjem samo povećava. Ta se pojava naziva i Ponzijeva shema, “posudi od Pavla da vratiš Marku”, i tako do bankrota.
Ukupni dug zemlje inozemstvu, prema podacima HNB-a, dosegnuo je na kraju prošle godine 108,4 posto BDP-a i za njegovo bi jednokratno vraćanje bila potrebna sva zarada od 28 mjeseci prosječnog izvoza robe i usluga. Za usporedbu, bruto međunarodne (devizne) pričuve zemlje “pokrivaju” uvoz od osam mjeseci.
“Tako velike potrebe za novim zaduživanjem radi otplata dospjelih obveza (država) Hrvatska nije imala sve od stjecanja neovisnosti”, upozorio je dr. Anto Bajo, dok samo kamata na dug opće države od 11,5 milijardi kuna na godinu odnosi Hrvatskoj čak 3,4 posto BDP-a. Toliki bi trebao biti rast BDP-a za uredno servisiranje samo javnoga duga. A BDP, kao što znamo, zadnjih sedam godina uopće ne raste nego pada.
Da bi zaustavila rast javnog duga, Hrvatska bi do kraja 2017. morala akumulirati primarni proračunski suficit veći od 7 posto BDP-a ili oko 25 milijardi kuna. Trenutne projekcije, međutim, govore da bi do tada mogla akumulirati deficit od oko 10 milijardi kuna. I bez porasta kamata u svijetu, dakle, Vlada propada u rupu od 35 milijardi kuna. No, podaci o otplati inozemnoga duga cijele zemlje (svih dužnika, od države, preko banaka do poduzeća) još su porazniji.
Hrvatska je svoj inozemni dug u prvom desetljeću novoga milenija gotovo učetverostručila (povećan je sa 12,3 na 43,1 milijardu eura), a relativno, prema BDP-u, gotovo udvostručila (sa 53 na 95 posto). Zahvaljujući bonanci priljeva inozemnog (deviznog) novca, i hrvatski se BDP gotovo udvostručio, što znači da se udvostručio i BDP po glavi stanovnika, odnosno prosječno je svaki stanovnik gotovo udvostručio svoju godišnju potrošnju, sa 5229 na 10.379 eura.
No, tada je i Hrvatsku 2009. pogodila globalna velika recesija i klatno je krenulo natrag, u suprotni smjer: inozemno je zaduživanje prestalo rasti, a s njime i bruto domaći proizvod, kako zemlje u cjelini, tako i per capita.
Godišnje otplate inozemnog duga nisu bile male ni u prvim godinama drugog desetljeća novog milenija: otplata glavnice bila je prosječno 2,9 milijardi, a kamata prosječno 336 milijuna eura. U drugoj polovici desetljeća, međutim, ne računajući ekstremnih 11,7 milijardi eura glavnice i milijardu eura kamate ove godine, prosječna otplata glavnice je 4,5 milijardi eura, a kamate 609 milijuna eura.
Rate otplate inozemnog duga i servisiranja tog duga, dakle, u pet godina su se otprilike udvostručile. A devizni prihodi zemlje, zarada od izvoza roba i usluga (turizma), ostali su manje-više isti. Hrvatska očito ulijeće u nevolje.
Na inozemni dug, naravno, ne treba gledati samo kao na teret i problem, on je i imovina s kojom Hrvatska posluje. Dio je završio u deviznim pričuvama HNB-a kao devizna podloga nacionalne valute kune, dio u deviznoj imovini banaka, a dio u trajnoj imovini države, poduzeća i građana. Nažalost, preveliki je dio završio natrag u inozemstvu za plaćanje uvoza stvari i usluga za osobnu potrošnju pa danas slabo pridonosi ekonomskom rastu. Kad se istroše svi uvezeni novi automobili, budući vozači morat će se zadovoljiti i uvozom krntija.
Znatan dio novca posuđenog u inozemstvu prije krize sada se vraća kući i zato jer u Hrvatskoj za njega nema posla. U tome prednjače banke: prema izvješću Bečke inicijative (koordinacije međunarodnih zajmodavaca u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe) s kraja siječnja ove godine, Hrvatska je među zemljama s izrazitim padom financiranja zapadnih banaka: u trećem tromjesečju prošle godine zabilježila je pad financiranja u protuvrijednosti od golemih 2,7 posto BDP-a.
Anto Bajo iz Instituta za javne financije posve je u pravu kad traži da država donese strategiju i operativne mjere te da zaposli dovoljno stručne ljude za upravljanje javnim dugom. No, nakon godina lakomislene i neodgovorne totalne liberalizacije zaduživanja u inozemstvu, još više od toga trebalo bi učiniti i za upravljanje ukupnim inozemnim dugom zemlje.