Sredina je veljače, a o proračunu i makroekonomskoj politici Vlade premijera Oreškovića za ovu godinu nema nikakvih jasnih naznaka. Novog ministra financija Zdravka Marića novinari povlače za rukav, no on tada uglavnom demantira glasine i nagađanja. Nesumnjivo je samo da Vlada želi usporiti i zaustaviti rast javnog duga te spriječiti daljnje srozavanje međunarodnog rejtinga hrvatskih državnih obveznica, nad kojim visi prijetnja “negativnih izgleda”.
U javnosti je najviše spekulacija oko “rezanja” javne potrošnje, daju se savjeti i iznose prijedlozi. U jednom trenutku Vlada će usvojiti proračun, a s njim neizravno otkriti i svoje makroekonomske stavove i politike za 2016., no kako će građani znati je li Vlada krenula dobrim putem i hoće li taj proračun i te politike popraviti ekonomsko stanje Hrvatske ili će ga pogoršati?
Odgovor je jednostavan: Vlada premijera Oreškovića ispravno će učiniti ako državne rashode koji su pod njezinom kontrolom ostavi jednakima kao što su bili lani: ne smije ih smanjivati, ali ih ne treba ni svojom voljom povećavati.
Javni dug doista jest veliki hrvatski problem, ali problem nije njegov iznos, nego njegov omjer prema BDP-u i prema zaradi od izvoza, koji pokazuju koliko je zemlja u stanju podnositi svoj dug. Riječ je o razlomku koji u brojniku ima dug, a u nazivniku BDP. Ako Vlada smanji svoju potrošnju, automatski će smanjiti BDP u nazivniku pa će se omjer javnog duga prema BDP-u (vrijednost razlomka) povećati. Ekonomisti to nazivaju “efektom nazivnika”.
No postoji i “efekt brojnika”: ako će Vlada smanjivati deficit rezanjem svoje potrošnje, ona će dodatno aktivirati “automatske stabilizatore” ugrađene u proračun (transfere, naknade, pomoći...) pa će joj i javni dug težiti porastu, a s njim ponovo i omjer javnog duga prema BDP-u.
Proračun se obično ocjenjuje prema tome koliko je “socijalan” i koliko je “razvojni”, pri čemu se misli da je proračun razvojni ako povećanjem državne potrošnje trajno povećava BDP i za više od onoga koliko je država potrošila ili investirala. Odnos dobivenoga BDP-a i javnog novca uloženog kroz proračunske izdatke naziva se fiskalni multiplikator. A kad se državna potrošnja “isplati”, kad BDP poraste i više od potrošenih sredstava, taj multiplikator je veći od jedan.
Na primjer, država potroši ili investira milijardu kuna, i time uspije povećati BDP za milijardu i pol. Tada je fiskalni multiplikator 1,5 i to je jako dobro. Ali ako država potroši milijardu, a dobije pola milijarde porasta BDP-a, multiplikator je 0,5 i državna su sredstva potrošena uzaludno.
No multiplikator nije lako ni izmjeriti, a još je teže postići da on bude veći od jedan. Može li, dakle, Vlada premijera Oreškovića povećanom potrošnjom kroz nabave, plaće, investicije, naoružavanje ili socijalne izdatke planski ubrzati rast BDP-a i postići fiskalni multiplikator veći od jedan? To se u Hrvatskoj moglo do prošle godine, ali sada se više ne može.
Jedan od vodećih europskih think-tankova CEPR objavio je u svojem biltenu Policy Insight za veljaču (broj 79) izvanredno zanimljiv pregled literature o fiskalnom multiplikatoru. Koliko su CEPR-ovi autori uspjeli vidjeti, broj studija posvećenih procjeni učinkovitosti fiskalne politike povećao se u svijetu sa 56 u 2008. godini na 149 u 2013.
“Brojnost studija i drastično variranje multiplikatora od studije do studije učinili su donošenje zaključaka o razvojnoj učinkovitosti fiskalne politike i faktorima koji je određuju vrlo izazovnom zadaćom”, piše Policy Insight. No trud se u svakom slučaju isplatio jer sada i hrvatska Vlada premijera Oreškovića ima pred sobom prilično jasan putokaz.
Jedinstveni zaključak iz svih pregledanih studija, o kojem izvješćuje CEPS, je da fiskalni poticaji imaju učinka samo u vrijeme recesije, odnosno kad se BDP neke zemlje smanjuje. Tada svi glavni oblici državne potrošnje - opća, javna, investicije, vojna i transferi - imaju multiplikativni učinak od 1,5 (opća potrošnja) do čak 2,5 (socijala).
No Hrvatska je izašla iz recesije i ušla u fazu ekonomskog ciklusa sa snažnim rastom BDP-a, a u toj fazi, proizlazi iz literature, fiskalni multiplikatori svih oblika državne potrošnje osjetno su manji od jedan, a multiplikator od naoružavanja je čak negativan. Dakle, ne isplate se. Ako bi Oreškovićeva Vlada sada pokušavala ubrzati rast hrvatskoga BDP-a povećanjem vlastite potrošnje i državnim investicijama, taj bi pokušaj bio osuđen na neuspjeh.
Te teorijske postavke Hrvatska je već osjetila u praksi: i među hrvatskim ekonomistima postoji suglasje da je Hrvatsku iz krize izvukla povećana privatna potrošnja koju je prethodna Vlada potaknula povećanjem neto plaća i socijalnim transferima. To je i logično jer kad sirotinja dobije nešto malo novca, mora ga potrošiti na domaće proizvode, na hrvatski kruh i jogurt, neće ga položiti u banku ili uvesti Mercedes.
Vidi se to i po grafovima proračunskih rashoda i prihoda koje izrađuje i objavljuje HNB: nakon što se jaz nastao među njima 2009. pet godina nije sužavao, u 2014. i 2015. - zahvaljujući strmom povećanju proračunskih prihoda i sporijem povećanju rashoda - dvije su se linije počele približavati jedna drugoj i smanjivati razliku.
Pokazuju to i HNB-ove brojke. Manjak opće države je u prvih devet mjeseci prošle godine smanjen za 4,5 milijardi kuna, na devet milijardi, a udio javnog duga u BDP-u na kraju studenoga 2015. ostao je gotovo nepromijenjen u odnosu na kraj 2014. Ako je Oreškovićevoj Vladi cilj ove godine smanjiti deficit na 10 milijardi kuna, to bi se uz sadašnje trendove trebalo dogoditi samo od sebe, a Vlada mora samo paziti da nepotrebnim “rezanjem” te dobre trendove ne pokvari.