Arbitražni sud donio je "presudu". Velik dio Piranskog zaljeva prema toj je odluci međunarodnog tijela sada slovenski. Ipak, Hrvatska kaže - nećemo se toga pridržavati. I sve bi to možda bilo manje važno da upravo to područje nije od egzistencijalne važnosti istarskim ribarima koji ionako godinama zbog neriješenih graničnih pitanja imaju problema sa slovenskom policijom. I ti problemi sežu toliko daleko da neki od njih mjesecima ne mogu do svoje rodbine u obližnji Piran. Jer ipak stanovništvu ne znače ništa granice kad je riječ o rodbinskim i ljudskim odnosima. Ali sudbinu im sada kroje vlasti u Zagrebu i Ljubljani. Oni su najveći gubitnici ove odluke.
Što im je činiti?
Trebaju li slušati hrvatske vlasti ili da se u strahu drže nove granice koju je donio sud u Haagu prošli četvrtak i drže se usko hrvatske obale, te jedne sitne male četvrtine, koliko smo dobili, samo 800-tinjak metara od obale? Ni sami ne znaju odgovor, a moraju na more. Obitelji i kućni budžet ne pitaju za granice. Pitaju samo koliki će biti ulov u njihovim mrežama. Već prvi izlaz na more od donošenja odluke je problematičan. Zaustavlja ih slovenska policija, a s druge strane su hrvatske patrole. Tko je tu lud? Da, pitaju se to ribari, ali i svi mi drugi koji promatramo situaciju sa strane. Policija tvrdi da je sve u redu. Ali više ništa nije u redu. I neće ni biti.
Hoćemo li završiti u slovenskom pritvoru?
Prema svemu sudeći, hoće. Možda neće danas, sutra, ali hoće u dogledno vrijeme. Jer u Savudrijskoj vali neće tako skoro biti mira. Iz dana u dan ribari će sa strepnjom po svoj kruh na more, a ni sami neće znati gdje će taj dan završiti i s kakvom kaznom. Pitanje je samo hoće li to znati, kako sami oni kažu, "oni iz Zagreba" prepoznati i pomoći im, kad već nisu znali zaštititi hrvatski teritorij. Ne nadaju se baš najboljem scenariju. I nije im zamjeriti. Upozoravali su oni već davno da bi se ovo moglo dogoditi. Da će ih Slovenci potjerati iz zaljeva. Na kraju i jesu. A Hrvatska i dalje ne mora priznavati odluku. Slovenci hoće. Već su počeli.