Veliki summiti često se pretvore u velika razočaranja. Za gnjevne prosvjednike koji su ovih dana okupirali London veliko razočaranje donijelo je i ovotjedno okupljanje 20 vodećih zemalja svijeta. Za širu javnost, međutim, londonski skup ipak nije iznevjerio očekivanja. Unatoč brojnim neslaganjima, Grupa 20 uspjela je postići dogovor o tome što je potrebno učiniti da bi se svijet pokrenuo iz sadašnje ekonomske provalije. Za to će, prije svega, izdvojiti bilijun dolara, mnogo više nego što se najavljivalo uoči skupa.
Međunarodni monetarni fond dobit će dodatna sredstva u iznosu od 750 milijardi dolara. Za oporavak globalne trgovine utrošit će se 250 milijardi dolara.
Dogovorene mjere
Na skupu G20 dogovoreno je da će financijski sustav dobiti čvršću regulaciju. Tako će, primjerice, brojni investicijski fondovi imati službeni nadzor. Porezne oaze koje ne budu poštovale pravila o suradnji koja vrijede unutar zemalja OECD-a snosit će sankcije.
Brojni prosvjednici i veliko osiguranje ipak nisu pokvarili dobro raspoloženje koje je vladalo danima uoči summita u četvrtak. Tome je osobito pridonio Barack Obama koji se prvi put pojavio na svjetskoj sceni i svi su se nastojali rukovati s njim. Da je dogovor G20 na pomolu pravodobno su prepoznali i ulagači, pa su burzovni indeksi diljem svijeta skočili i prije otvaranja summita. No, vrijeme će pokazati jesu li obećanja svjetskih lidera u Londonu tek prazne riječi ili će prerasti u akcije koje će označiti početak oporavka globalne ekonomije.
Posljednja šansa
Dok su se ovih dana okupljali u londonskom konferencijskom centru Excel, mnogi sudionici zacijelo su imali na umu i važnu povijesnu lekciju. Na istom mjestu, prije 76 godina, u jeku Velike depresije, također su se okupili svjetski lideri ne bi li našli zajednički izlaz iz krize koja je tada harala svijetom. No, nakon šest tjedana pregovaranja konferencija je propala, a svijet je potonuo u još veću mizeriju.
U to vrijeme, kao i danas, svjetska ekonomija bila je u rasulu. Banke su propadale, globalna trgovina je stala, nitko ništa nije kupovao, ljudi su ostajali bez posla. Svjetska ekonomska konferencija u Londonu, koju je 12. lipnja 1933. godine organizirala Liga naroda (tadašnji UN), činila se kao posljednja šansa da se nešto učini. U londonskom Geološkom muzeju, gdje se okupilo više od tisuću izaslanika iz gotovo svih zemalja svijeta, goste je najprije pozdravio engleski kralj George V. “Apeliram na sve vas da surađujete, za spas i dobrobit cijelog svijeta“, rekao je.
Kao i danas, ključnu ulogu na konferenciji imao je SAD koji je bio i najteže pogođen krizom. Dodatnu nadu ulijevala je činjenica da je samo nekoliko mjeseci prije SAD dobio novog, dinamičnog predsjednika, Franklina D. Roosevelta. Svijet je čekao što će on učiniti. Na dnevnom redu tadašnjeg skupa bila su tri glavna pitanja: kako oživiti globalnu trgovinu, kako obnoviti zlatni standard (fiksiranje valuta za vrijednost zlata) te kako stabilizirati cijene sirovina.
Najodgovorniji Amerikanci
Onako kako ga se danas smatra glavnim krivcem za financijski kaos, tako se 1933. godine SAD smatralo najodgovornijim za kolaps svjetske trgovine. Nakon burzovnog kraha 1929., kada je ekonomija počela tonuti, Amerika je donijela Shoot-Hawleyjev zakon kojim su povećane carine na više od 20.000 uvoznih proizvoda. Vjerovalo se da je tako moguće zaštititi domaću proizvodnju i sačuvati radna mjesta. Taj recept slijedile su i druge zemlje, pa su i one podigle trgovinske barijere. No, rezultat je bio kolaps svjetske trgovine. Prioritet konferencije bila je obustava protekcionizma. Predsjednik Roosevelt nije osobno došao u London, već je radije otišao na jedrenje duž obale New Englanda. Na konferenciju je poslao državnog tajnika Cordella Hulla. On je tražio da se donesu liberalniji zakoni o trgovini. Premda je Hull dobio obećanje, na brodu prema Londonu ipak je doznao da neće imati što ponuditi. Roosevelt je iza scene vukao sve konce i čak je zaposlio osobnog predstavnika Raymonda Moleyja da u Londonu drži oko na državnom tajniku Hullu. Premda su pregovori bili dugotrajni, razlike između Europe i SAD-a bile su nepremostive. Osim o pitanju slobodne trgovine, nisu se mogli dogovoriti ni o stabiliziranju valuta. Europski centralni bankari željeli su se vratiti konzervativnim principima zlatnog standarda koji je desetljećima dobro funkcionirao. Da bi u uvjetima zastoja ekonomskog rasta valute bile stabilne, vlade su morale žrtvovati plaće i cijene proizvoda.
Kulminacija: 2. svjetski rat
Američkoj vladi to više nije odgovaralo, pogotovo u trenutku kada je novi predsjednik naumio pokrenuti New Deal. Tako su 3. srpnja sudionici konferencije u Londonu dobili Rooseveltov bombastični telegram. Odbio je svaki dogovor, pa i onaj o fiksiranju valuta, ističući da je tzv. međunarodno bankarstvo - “stari fetiš“. Nakon toga, krenulo se u tiskanje dolara, nacionalna valuta je oslabljena i prilagođena domaćim potrebama. Britanski premijer Ramsay MacDonald bio je duboko razočaran jer nije postignut koordinirani međunarodni pristup krizi. Pogođen tonom poruke, američkoj delegaciji je prigovorio da ima malo interesa kad je riječ o problemima drugih nacija“. Nakon toga srušeno je svako povjerenje, zemlje su se počele zatvarati i međusobno natjecati u devalviranju valuta. Kroz politiku slabljenja vlastitih valuta problem su prebacivale “susjedu“ jer su u tom trenutku njegovi proizvodi postajali skuplji. Nezaposlenost je i dalje rasla, Europom se širila politička nestabilnost, a kulminirala je izbijanjem 2. svjetskog rata. Bogatiji za to iskustvo, današnji lideri nisu si mogli priuštiti neuspjeh. Iako su i ovaj put uoči summita postojale velike razlike u pristupu.
Marina Klepo
Međunarodni monetarni fond dobit će dodatna sredstva u iznosu od 750 milijardi dolara. Za oporavak globalne trgovine utrošit će se 250 milijardi dolara.
Dogovorene mjere
Na skupu G20 dogovoreno je da će financijski sustav dobiti čvršću regulaciju. Tako će, primjerice, brojni investicijski fondovi imati službeni nadzor. Porezne oaze koje ne budu poštovale pravila o suradnji koja vrijede unutar zemalja OECD-a snosit će sankcije.
Brojni prosvjednici i veliko osiguranje ipak nisu pokvarili dobro raspoloženje koje je vladalo danima uoči summita u četvrtak. Tome je osobito pridonio Barack Obama koji se prvi put pojavio na svjetskoj sceni i svi su se nastojali rukovati s njim. Da je dogovor G20 na pomolu pravodobno su prepoznali i ulagači, pa su burzovni indeksi diljem svijeta skočili i prije otvaranja summita. No, vrijeme će pokazati jesu li obećanja svjetskih lidera u Londonu tek prazne riječi ili će prerasti u akcije koje će označiti početak oporavka globalne ekonomije.
Posljednja šansa
Dok su se ovih dana okupljali u londonskom konferencijskom centru Excel, mnogi sudionici zacijelo su imali na umu i važnu povijesnu lekciju. Na istom mjestu, prije 76 godina, u jeku Velike depresije, također su se okupili svjetski lideri ne bi li našli zajednički izlaz iz krize koja je tada harala svijetom. No, nakon šest tjedana pregovaranja konferencija je propala, a svijet je potonuo u još veću mizeriju.
| 3. srpnja sudionici konferencije u Londonu dobili su Rooseveltov telegram. Odbio je fiksiranje valuta. Nakon toga počeo je tiskati dolar |
Kao i danas, ključnu ulogu na konferenciji imao je SAD koji je bio i najteže pogođen krizom. Dodatnu nadu ulijevala je činjenica da je samo nekoliko mjeseci prije SAD dobio novog, dinamičnog predsjednika, Franklina D. Roosevelta. Svijet je čekao što će on učiniti. Na dnevnom redu tadašnjeg skupa bila su tri glavna pitanja: kako oživiti globalnu trgovinu, kako obnoviti zlatni standard (fiksiranje valuta za vrijednost zlata) te kako stabilizirati cijene sirovina.
Najodgovorniji Amerikanci
Onako kako ga se danas smatra glavnim krivcem za financijski kaos, tako se 1933. godine SAD smatralo najodgovornijim za kolaps svjetske trgovine. Nakon burzovnog kraha 1929., kada je ekonomija počela tonuti, Amerika je donijela Shoot-Hawleyjev zakon kojim su povećane carine na više od 20.000 uvoznih proizvoda. Vjerovalo se da je tako moguće zaštititi domaću proizvodnju i sačuvati radna mjesta. Taj recept slijedile su i druge zemlje, pa su i one podigle trgovinske barijere. No, rezultat je bio kolaps svjetske trgovine. Prioritet konferencije bila je obustava protekcionizma. Predsjednik Roosevelt nije osobno došao u London, već je radije otišao na jedrenje duž obale New Englanda. Na konferenciju je poslao državnog tajnika Cordella Hulla. On je tražio da se donesu liberalniji zakoni o trgovini. Premda je Hull dobio obećanje, na brodu prema Londonu ipak je doznao da neće imati što ponuditi. Roosevelt je iza scene vukao sve konce i čak je zaposlio osobnog predstavnika Raymonda Moleyja da u Londonu drži oko na državnom tajniku Hullu. Premda su pregovori bili dugotrajni, razlike između Europe i SAD-a bile su nepremostive. Osim o pitanju slobodne trgovine, nisu se mogli dogovoriti ni o stabiliziranju valuta. Europski centralni bankari željeli su se vratiti konzervativnim principima zlatnog standarda koji je desetljećima dobro funkcionirao. Da bi u uvjetima zastoja ekonomskog rasta valute bile stabilne, vlade su morale žrtvovati plaće i cijene proizvoda.
Kulminacija: 2. svjetski rat
Američkoj vladi to više nije odgovaralo, pogotovo u trenutku kada je novi predsjednik naumio pokrenuti New Deal. Tako su 3. srpnja sudionici konferencije u Londonu dobili Rooseveltov bombastični telegram. Odbio je svaki dogovor, pa i onaj o fiksiranju valuta, ističući da je tzv. međunarodno bankarstvo - “stari fetiš“. Nakon toga, krenulo se u tiskanje dolara, nacionalna valuta je oslabljena i prilagođena domaćim potrebama. Britanski premijer Ramsay MacDonald bio je duboko razočaran jer nije postignut koordinirani međunarodni pristup krizi. Pogođen tonom poruke, američkoj delegaciji je prigovorio da ima malo interesa kad je riječ o problemima drugih nacija“. Nakon toga srušeno je svako povjerenje, zemlje su se počele zatvarati i međusobno natjecati u devalviranju valuta. Kroz politiku slabljenja vlastitih valuta problem su prebacivale “susjedu“ jer su u tom trenutku njegovi proizvodi postajali skuplji. Nezaposlenost je i dalje rasla, Europom se širila politička nestabilnost, a kulminirala je izbijanjem 2. svjetskog rata. Bogatiji za to iskustvo, današnji lideri nisu si mogli priuštiti neuspjeh. Iako su i ovaj put uoči summita postojale velike razlike u pristupu.
Marina Klepo