U posljednje vrijeme često čujem da se Ukrajina našla u sjeni drugih zbivanja - migracijske krize, rata u Siriji i porasta terorizma u Europi. Međutim, agresija Rusije protiv Ukrajine, okupacija Krima i Donbasa nigdje nisu nestale. Više od toga, nakon dvije godine sve jasnije se vidi da se hibridni rat protiv Ukrajine razrastao do hibridnog rata Rusije protiv cijelog zapadnog svijeta.
Hibridni rat nije armijski, nego obavještajni tip ratovanja i počinje on dugo prije no što ga žrtva primijeti. Kad je počeo rat obavještajca Putina protiv Ukrajine? Možda, 2000. godine kada je on kao himnu Rusije vratio himnu Sovjetskog Saveza? Ili 2005., kada je izjavio da je raspad SSSR-a bio najveća geopolitička katastrofa XX. stoljeća i kad su poslije Narančaste revolucije ruski mediji aktivno počeli formirati lik Ukrajine kao neprijatelja tako da je nakon 9 godina ruski vojnik već bio psihološki spreman pucati na ukrajinsku braću? Post factum svi smo pametniji, ali tada nitko nije mogao povjerovati da su to naznake buduće intervencije i da je rat između Rusije i Ukrajine uopće moguć.
Međutim, nemoguće se opet dogodilo. Još jedan veliki vođa je povjerovao da su njegove bolesne imperijalne maštarije stvarnije od realnosti. Pripojivši sebi Krim, Rusija je urušila svjetski sigurnosni sustav.
Pitanje Krima određuje i značenje vojnog žarišta u Donbasu mada zbog krvavog rata on privlači puno više pozornosti nego poluotok. Uz pomoć sankcija međunarodna zajednica natjerala je Kremlj na pregovore u Minsku. Dogovori iz veljače 2015. zaustavili su veliko krvoproliće, ali nisu prekinuli konflikt. Rusija krši prekid vatre po 50 i više puta dnevno. Sad sami odlučite je li to više mir ili rat.
Konačni cilj dogovora iz Minska jest vratiti okupirane dijelove Donbasa pod suverenitet Ukrajine, zato smo objektivno zainteresirani u njihovoj provedbi. Moskva upravo obrnuto. Čim ona napusti Donbas, na red će doći pitanje Krima. Zato je njezin zadatak odugovlačenje tog dogovora. Ali svakako ima i sporednih, mada ništa manje podmuklih zadataka. Prvi je destabilizacija i iscrpljivanje cijele Ukrajine kroz tinjajući rat. Drugi je pokušaj otarasiti se veoma bolnih gospodarskih sankcija. Radi toga Rusija zahtijeva da Ukrajina hitno da Donbasu posebni status, a također da se lokalni izbori tamo provedu već ovo ljeto.
Dakle, dok svi traže rješenja konflikta Kremlj se bavi zavaravanjem. I još jedno treba imati u vidu. Budite sigurni da Kremlj sa Zapadom vodi ne samo pregovore nego i rat. Onaj isti "hibridni" u kojem su obavještajci toliko vješti. Hibridni rat se ne objavljuje i žrtva ga može primijetiti tek kada postaju vidljivi njegovi rezultati.
Mnogi analitičari smatraju da upravo Rusija stoji iza izbjegličke krize i terora. Recimo, veza između miješanja ruske vojske u sirijski rat i drastičnim porastom migrantskog vala je sasvim vidljiva. Teroristički akti su začudo svi ispali u korist Kremlja. Dakle, država agresor koja je pod sankcijama i u izolaciji iznenada se nameće kao mirotvorac i nezaobilazan partner.
Prvi cilj Rusije je ukidanje sankcija koje su u stanju slomiti njenu ekonomiju. Na tome se radi izuzetno intenzivno.
Sljedeći cilj ruskog hibridnog rata je puno ambiciozniji - razbiti jedinstvo između SAD-a i EU, a također unutar EU i NATO. To se vidi i iz smjernica propagande, među ostalim i iz članaka ruskih dužnosnika u hrvatskom tisku.
Sve što sam rekao nikako ne znači da s Kremljom nema smisla pregovarati. Upravo suprotno. Samo treba biti potpuno svjestan s kim imaš posla i što on ima na umu. Zasad svjetska zajednica ima dosta snage da primora Rusiju da poštuje međunarodno pravo. U tome smislu je nedavni samit NATO-a u Varšavi važan korak u pravilnom smjeru.
*autor je ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj