Sadiq Khan, novi gradonačelnik Londona, zaključio je da su plakati za proteinske napitke na kojima je savršeno “fit” djevojka u bikiniju previše agresivni za oči nesavršenih žena koje svakoga dana prometuju podzemnom željeznicom. “Imam dvije tinejdžerice kod kuće”, rekao je, “i ne želim da im plakati diktiraju savršen izgled”. Taknuo je time gradonačelnik u samu srž oglašavanja, o kojem smo dosta naučili gledajući TV seriju “Mad Men”.
Da bi se nešto - bilo što - prodalo, bile to cigarete, alkohol, srećke, bikiniji, hamburgeri, sladunjavi napitci, motorne pile, mora se predstaviti kao atraktivno, seksi. Pa su tako reklame za traperice Calvina Kleina propagirale seksepil tada maloljetne Brooke Shields, a cigarete “Marlboro” svojedobno su se prikazivale kao zdrava navika muževnih, brkatih tipova na konjima, koji su doduše svi poumirali od raka pluća.
Reklame Toma Forda za štikle i parfeme u njegovoj “Gucci” eri izgledale su poput mekih pornića, a seksizam, rasizam i razni drugi “izmi” nikada nisu bili strani šarenom svijetu proizvoda koji se moraju prodati. “Sex sells” jedan je od najčešćih povika s džambo plakata, pogotovo kad se reklamiraju donje rublje, bikiniji, osvježavajuća pića i sladoledi.
Dokinuvši seksi djevojku u žutom bikiniju koja izgleda fantastično jer se doma nakrkala proteinskog napitka, Sadiq Khan krenuo je u bitku s vjetrenjačama. Istina, ljepotica u bikiniju može izazvati melankoliju u žena raskvašenih bedara i obješenih grudi koje ranom zorom putuju na posao, ili u sve brojnijih mladih cura koje vode uzaludnu bitku s viškom kilograma, ali što je onda s reklamama za sočne hamburgere koje iste te djevojke s viškom kilograma ne bi smjele konzumirati, s reklamama preparata za sunčanje, a znamo da je sunce opasno, što je s reklamama za bezalkoholna pića koja u sebi sadrže otrove i sa svim ostalim oglasima koji podrazumijevaju mladu i zdravu populaciju, a zanemaruju bolesnu i staru?
Marketing, u to smo se uvjerili i na vlastitoj koži, ne služi boljitku svijeta i kozmosa, nego tome da nam “uvalja” više ili manje dvojben proizvod, propagirajući ga kao nevjerojatno koristan, praktičan, zdrav i - neophodan. Moralizirati nad marketingom promašen je i anakron čin jer, kao što smo vidjeli u “Dečkima s Madisona”, on je neizlječivo grešan i nemoralan - stvoren je da bi u nama pobuđivao žudnju, pokretao nagone, od onog da kupimo srećku za lutriju, jer nam je to preporučila prelijepa djevojka s televizijskog ekrana (a ne sredovječan muškarac s trbuščićem i prorijeđene kose), do onog da hitno isprobamo novu liniju hamburgera, sirnih namaza, slatkiša i napitaka od kojih rastu krila.
Taknuti u taj osinjak nemoguća je misija, bez obzira na to što se čini plemenitim prekrižiti savršenu djevojku u žutom bikiniju u ime svih žena i djevojaka koje ne izgledaju savršeno. Trebalo bi se zapitati što napraviti sa svim onim “Viktorijinim anđelicama”, koje već godinama rade spektakl sa svojim nabildanim, nauljenim tijelima, nakinđurene perjem i u grudnjacima optočenim draguljima? Lupiti buzdovanom po djevojci u bikiniju u londonskoj podzemnoj željeznici, a pritom se ne oboriti na seks koji vrišti s većine džambo plakata, nemoguća je i unaprijed izgubljena bitka.
Marketing je, kao i Hollywood, industrija snova. Ne moralizira, ne uči nas tome da budemo bolji, već samo tome da trošimo što više i time, eventualno, pogurujemo svjetsko gospodarstvo. Otkrivši jednom davno da se oči promatrača rado zalijepe za lijepa, mlada tijela, marketing se njima oduvijek služi.
Možda je otac marketinga sam Tizian, koji je odlično prodavao platna s obnaženim djevojkama koje su se tada zvala “Venerama”. Industriju ljepote i seksepila možemo mrziti ako želimo, no time nećemo dokinuti rečenicu mojeg prijatelja, koji svake godine u ovo doba kaže: “volim ljeto, jer onda se pojave džambo plakati za badiće”. Za takve osjećaje, jednostavno, nema lijeka!