Nedavno je pred Ministarstvom poljoprivrede završen žalbeni postupak što ga je bio pokrenuo poznati pelješački vinar Frano Miloš. Milošev je Stagnum, podsjetimo, bio prvo hrvatsko “kultno” vino, te je, zapravo, stvorio scenu vrhunskih plavaca na dalmatinskom jugu. Stagnum je posljednjih godina dobio i više međunarodnih priznanja, pa i medalje na Svjetskom prvenstvu što ga organizira britanski Decanter, nedvojbeno najutjecajniji europski vinski magazin.
Subjekt iz Zavoda
U rano proljeće ove godine Zavod za vinarstvo, koji je ovlašten da kategorizira hrvatska vina (pa tako o ocjeni Zavoda ovisi piše li na nekoj etiketi vrhunsko ili kvalitetno vino), odlučio je zabraniti distribuciju Miloševa Stagnuma Rose iz berbe 2011. godine uz obrazloženje da se u tom vinu, napravljenom od plavca malog, prejako osjete volatilne kiseline.
Međutim, kemijska analiza vina pokazala je da su nestabilne kiseline u ružičastom Stagnumu u dopuštenim zakonskim okvirima, da, dakle, Milošev Rose udovoljava kriterijima važećeg Zakona o vinu!
Nije, očigledno je, bilo niti jedne zakonske prepreke da se Stagnum Rose pusti u promet osim subjektivnog mišljenja članova Komisije Zavoda za vinarstvo: prihvaćam da se to vino njima nije moralo sviđati, dok se meni, recimo, jako sviđa.
Međutim, ključno je pitanje ima li bilo tko pravo da na temelju svog osobnog ukusa zabranjuje distribuciju određenog vina?
Prema našim propisima, nažalost, ima.
Frano Miloš žalio se na odluku Zavoda za vinarstvo, no Ministarstvo poljoprivrede odbilo je njegovu žalbu te tako dalo za pravo načelu da bilo tko tko radi u Zavodu ili za Zavod može svojim osobnim ukusom čak i izbacivati vina s tržišta (da ne govorimo o bezbroj sumnjivih kategorizacija).
Takva je odluka Ministarstva poljoprivrede višestruko skandalozna.
Prvo, dosadašnja praksa državnog organoleptičkog kategoriziranja, ili čak eliminiranja vina iz distribucije, sjajna je podloga za bezbrojne manipulacije.
Recimo da u Komisiji za ocjenjivanje pri Zavodu za vinarstvo sjedi nekoliko ljudi koji baš ne vole Franu Miloša (a ne vole ga ili zato što su mu konkurenti ili zato što je još prije upozoravao na štetan utjecaj Zavoda na hrvatsku vinsku scenu): zašto se ti ljudi, koji, znači, možda imaju razlog da ne vole Miloša ili bilo kojeg drugog vinara, ne bi osvećivali tom vinaru tako da mu deklasificiraju vina ili da ih naprosto povuku s tržišta.
Država u pasivi
Konačna odluka Ministarstva poljoprivrede u ovom slučaju, zapravo, otvara prostor za neravnopravno tržišno natjecanje, pa i za korupciju.
Drugo, proizvodnja vina jedan je od rijetkih biznisa u Hrvatskoj u kojem smo se približili ozbiljnoj svjetskoj kvaliteti.
Umjesto da podupire proizvodnju i distribuciju vrhunskih vina, država se tu drži nedopustivo pasivno.
Primjerice, šef Vinistre Ivica Matošević već nekoliko godina pokušava pokrenuti Agenciju za izvoz hrvatskih vina: radi se o tijelu strateške važnosti za našu vinsku industriju, jer je proizvodnja finih vina u Hrvatskoj već sada barem tridesetak posto veća od potreba domaćeg tržišta, dok će s ulaskom u rod novozasađenih hektara ta disproporcija iz godine u godinu rasti.
I prethodna i sadašnja Vlada pokazale su stanoviti interes da se takva agencija (ustrojena po uzoru na austrijsku, vrlo, vrlo efikasnu) doista i osnuje, no ona, zapravo, još nije proradila.
Država, čini se, smatra da nije osobito važno promovirati i izvoziti vrhunska vina; istodobno država, kao u slučaju zabrane Miloševa Rosea, izravno šteti ugledu i financijskim interesima jednog od vodećih hrvatskih vinara.
Ignorirana potpora
Ili, banalnije rečeno, država u ovom slučaju direktno guši umjesto da podržava poduzetništvo.
Ne treba posebno naglašavati da je Miloš u svom pokušaju legalizacije ružičastog Stagnuma dobio potporu svih glavnih hrvatskih vinarskih udruga: i slavonske, i istarske, i dalmatinske, što, međutim, nije utjecalo na konačnu odluku.
Na kraju, ovdje valja istaknuti činjenicu koje mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni: vino već dugo nije nikakva hobistička ili hedonistička stvar. Proizvodnja vina ubraja se među najveće svjetske industrije, a vino je jedan od vodećih izvoznih proizvoda Europske Unije.
Dok će god bilo tko prema svom osobnom ukusu, a u ime države moći zabranjivati i deklasificirati pojedina vina, i dok god država nije kadra čak se ni zainteresirati za izvoz i promociju jedne od strateških hrvatskih roba, hrvatskoj će vinskoj sceni, koja se, ponavljamo, približila visokom međunarodnom rangu, prijetiti stagnacija i povratak na stanje od prije petnaestak godina, kada je bilo posve nezamislivo da naša vina osvajaju najuglednije svjetske trofeje i da dolaze na vinske karte londonskih i newyorških restorana s Michelinovim zvjezdicama.
Posve je jasno da je krajnje vrijeme da se ukine sadašnja, arbitrarna i proizvoljna uloga Zavoda za vinarstvo u klasifikaciji hrvatskih vina te da se država aktivnije uključi u inozemnu promociju vrhunskih domaćih vina.