Da u našim komentarima psi uvelike opće s nečijom majkom, više se nitko ne čudi. Da u rečenici od dva retka bujaju orgije koje uključuju susjede, razne vrste domaćih i divljih životinja, kataloge perverzija i razne mentalne i fizičke bolesti i oštećenja, a sve to jer je netko s druge svjetonazorske strane, ni to ne čudi. Ipak su to riječi anonimnih komentatora, i to je skoro normalno, tješimo se. Naravno da nije normalno i trebalo bi već jednom dokinuti tu gustu šumu ogavnih komentara, jer razgovor nije razgovor ako nekome sustavno ide pjena na usta.
Društvu anonimnih komentatora sve je dopušteno, bilo kakva haračenja nad tijelima i dušama onih s čijim se stavovima ne slažu. Većini čitatelja komentara to je zabavno, možda čak izaziva izvjesnu nasladu. Doduše, mnogi su portali, mahom iz razvijenijih europskih demokracija, dokinuli te slobodne izljeve mržnje ili ih radikalno ograničili, no u našem slučaju prostor slobode i tolerancije bez problema širi se na mržnju, koja poprima status “iskaza”, “osobnog stava”, “izražavanja emocija”, čega li. Premda mržnji nije mjesto u dijalogu ili u raspravi jer je zagađivač poput onih otrovnih tvari kojih se plašimo kad gori neko skladište. Kada su u devetnaestom stoljeću engleski turisti stisnutih usana i strogog viktorijanskog odgoja preplavili u Italiju, šokirao ih je temperament domaćina.
S jedne strane, tu su divne mramorne crkve pune dragocjenih umjetnina, a s druge, tu su Talijani, koji ne znaju drukčije govoriti nego da psuju i podižu stisnutu šaku. (Još u osamnaestom stoljeću slavnog će povjesničara umjetnosti iz Jene, Johanna Joachima Winkelmanna, nepoznati mladić zaklati u krčmi i taj ljepoduh zauvijek počiva u Trstu jer nije naučio lekciju da se lijepim mladićima koji nešto glasno govore tršćanskim dijalektom ne smije baš tako slobodno prilaziti).
Toliko su Engleze šokirali stanovnici talijanskih gradova da su ih zaobilazili u širokom luku i posvetili se izučavanju prošlosti, snovima o ljepoti, zanemarujući grubu stvarnost i te bedaste agresivce koji su ih ne jednom fizički napadali po sumnjivim pansionima. Makar nam o tome svjedoče njihovi dnevnici. Je li to baš tako bilo, ne znamo, ali danas je zanemarivanje bedastih agresivaca gotovo nemoguće, jer skoro ispod svakog teksta na portalu ili zapisa na društvenoj mreži - osim onog o dekoru doma i uzgoju zdravih biljaka - mrijeste se ogavni komentari u kojima se redovito čereči neki krivac i gore nego Matija Gubec na Trgu svetog Marka. Ta kolektivna silovanja, koja često postanu i međusobna, jer ljudi se oko nekih stvari nikada ne mogu složiti, psovanja i poziva na linč, spaljivanja, kamenovanja, na jedenje mozga žličicom iz nečije raskoljene lubanje, nisu ništa bolji od isilovskih zadovoljnih grgotanja nad terorističkim pokoljima ili od nasilja majki nad malom djecom.
Jer nasilje je nasilje, pa tako i ono komentatorsko i ne smijemo ga olako shvatiti. Pogotovo kad se takvom divljanju pridruže i oni koji imaju svoja imena i prezimena pa tako neki wannabe politički čimbenik na društvenoj mreži nekog svojeg neistomišljenika nazove “žutom pičkom” ili “pičkomehaničarom”. Misleći da će ga takvim jezikom “zastrašiti”, što je možda ispravno promišljanje jer seksualno nasilni komentari u pristojnijeg čovjeka doista mogu izazvati mučninu i vrtoglavicu.
Takve komentatore možemo zamisliti u krčmi ili u “čađavoj mehani”, malo teže u gradskom vijeću, premda nikad ne reci nikad. Baš zato se protiv orgijastičnih komentara ne treba boriti šutnjom, nego ukidanjem, sviješću da ne postoji “govor” mržnje, nego samo mržnja koja nije govor, nego roktanje i pjenjenje, a onaj što rokće i što se pjeni neka to radi sam u tami, a ne na portalima, društvenim mrežama ili u nekom drugom javnom prostoru. Nije to nikakav “dijalog”, “drukčije mišljenje”, “neslaganje”. Ukinimo mržnju prije nego što ona ukine nas.