Nešto se događa u londonskim hladnjacima. Tiha revolucija započela je kada se na rashlađenim policama moga susjedstva pojavila kozja skuta. Ne bih niti primijetila tajni život londonskih hladnjaka da neki dan nisam srela Caroline, na povratku kući iz tjedne kupovine hrane. Nakon uobičajenog susjedskog ćaskanja, primijetila sam da iz njenih kartonskih vrećica viri povrće i boce bez ambalaže. Caroline mi je pojasnila da više ne ide u Marks&Spencer iza ugla, nego na farme izvan Londona gdje može kupiti sezonsko voće i povrće i napuniti staklene boce domaćim mlijekom i jogurtom. Farma s koje se upravo vratila nudi dodatnu pogodnost - posjetitelj dobiva košaru i sam odlazi u vrt gdje će naići na mrkvu i celer, krumpir i špinat. Kada se pojavila na večeri u našem domu, umjesto uobičajene boce vina ili Jo Malone mirisne svijeće, Caroline je donijela kolač za koji je koristila jaja direktno iz kokošinjca i maline koje je sama ubrala na svojoj supermarket-farmi. Okupljeno društvo ne samo da se oduševilo njenom gestom, nego se poistovjetilo s Carolinom. Gay supružnici, bankar John i PR-ovac Neville, kupuju hranu isključivo na tržnici Borough Market, odvjetnica Melanie naručuje organske proizvode Abel & Cole, a instruktorica pilatesa Holly ima posebnu adresu za domaće meso na drugom dijelu grada.
Promatram svoje susjede, koji su do neki dan kao glavni problem iznosili nedostatak vremena, kako predano govore o novom načinu kupnje koji zahtijeva ne samo puno vremena i novca, nego i strpljenje i kompromis jer asortiman je ograničen i sezonski.
Još neki dan jedan od najvećih luksuza života u Londonu bila je dostupnost svega 24 sata na dan, odmah iza ugla. Jagode sa šlagom iz Marks & Spencera usred zime, Tesco papaja za doručak na božićno jutro, pečena piletina s prilogom iz Waitrosea kada se ne stigne pripremiti večera. Dostupnost čitavog svijeta u vlastitoj ulici daje slobodu na koju se brzo naviknu svi koji žive u megapolisima pa ograničenja manjih gradova doživljavaju kao kavez provincije. Tko se još ima vremena zamarati trivijalnostima kao što su godišnja doba ili dani u tjednu?
U gradu u kojem je svega napretek, osim slobodnog vremena, još nedavno niti jedno kućanstvo koje drži do sebe ne bi si dopustilo ostati bez avokada i chia sjemenki, japanskih algi i toskanskih sušenih rajčica koje bi nevješto dodavali u tjesteninu, kako su vidjeli da to čini putena celebrity kuharica Nigella Lawson.
No, dobrostojeća kućanstva zapadnog Londona - iz kojih kreću svi važniji londonski trendovi - više ne mare za egzotične namirnice. U njihovim hladnjacima danas su kozja skuta s vikend tržnice, jaja s imenom koke koja ih je nosila i sok od nešpricanih jabuka iz Dorseta. Moja prijateljica Alice, koja kao lifestyle kolumnistica uvijek pronalazi najbolje lokacije u gradu, za naše uobičajeno druženje više ne bira sushi restorane Mayfaira ili koktel barove Sohoa. Danas je to Daylesford Organic gdje me dočekuje u svojoj uobičajenoj radnoj uniformi - visokim štiklama i frizurom netom dovršenom u obližnjem salonu. Na prvi pogled, bit će joj se teško uklopiti u interijer neobrađenih drvenih površina i kašeta s jabukama umjesto umjetnina, ali čini se da su svi gosti ljepši od gradskog prosjeka. Atraktivne mlade mame s djecom u pastelnim vestama od kašmira ne pokazuju znakove umora, poslovnjaci su u savršenim odijelima.
Daylesford Organic je restoran i butik koji nudi isključivo lokalne, sezonske proizvode s vlastitih farmi u pokrajinama Staffordshire i Cotswolds. Ono što je započelo kao nastojanje vlasnice Lady Bamford da svojoj djeci osigura zdravu hranu iz vlastitog vrta pretvorilo se u megauspješan poslovni model s podružnicama na top lokacijama Londona koje su ubrzo postala važna gradska okupljališta. Alice nam naručuje dnevni meni sastavljen od velške janjetine i priloga od povrća i ječma te bocu engleskog chardonnaya. Zabavlja me njezin odlučni prijelaz sa sashimija i nekaloričnih salata na tradicionalni seoski meni.
Nakon ručka slijedi shopping; tradicionalne vrste sireva, kruh bez aditiva, sezonsko voće i povrće, domaće marmelade - Daylesfordove police nastoje izgledati poput bakine kuhinje, ali s visokom cijenom. Svaka je namirnica dvostruko skuplja od ponude u supermarketima, a dnevni meni nije ništa manje povoljan od onog u šminkerskim gradskim restoranima. Asortiman se nedavno proširio na jastučiće od organskog pamuka i prirodne kozmetičke proizvode koji su već postali imperativ gradskih kupaonica.
Tko si to može priuštiti, zahvaljujući Daylesfordu, svoj dom može pretvoriti u katalošku scenu engleskih domova za ladanje što se pokazalo kao cilj svakog imućnog kućanstva Londona. Krunu trenda postavio je David Cameron kada se nedavno pohvalio svojom “pastirskom kolibom”. Iako su nevelike drvene kolibe u prošlosti doista služile kako bi se u njima, tijekom dugih ispaša na udaljenim poljima, smjestili pastiri, danas se koriste kao privatni prostori u kojima njihovi vlasnici odmaraju ili, u slučaju Davida Camerona koji svoju novu kolibu koristi kao svoj prvi postpremijerski ured, rade. Pastirske kolibe, poput kupnje u Daylesfordu, također su pokazatelj društvenog statusa: Cameronova koliba stoji 16.000 funti (oko 150.000 kuna).
Dok se trend zdrave ishrane i eko stanovanja ponavljano pojavljuje diljem svijeta, u Ujedinjenom Kraljevstvu ima drugačije, vlastite razloge. Možda zato što je otok, a možda zato što je u procesu odvajanja od ostatka kontinenta, Britanci su postali obožavatelji svega što je very British.
Ove godine hit ljetovanja nisu bila na Ibizi, nego u Cornwallu, a gradske šminkerice danas u pravilu nose kreacije lokalnih dizajnerica Amande Wakeley i Alice Temperley. Nakon desetljeća tijekom kojih se svijet činio kao malo mjesto, s vikendima u New Yorku i shopping izletima u Pariz, Britanci su se okrenuli sebi samima tražeći zanimljivosti na vlastitom teritoriju, a delicije u vlastitim vrtovima i zaboravljenim kuharicama. Lokalno je in, globalizacija out. Barem za one koji si ovaj trendy patriotizam mogu priuštiti.