Sreli smo se nakon mnogo godina u imotskom autobusu, a on je neopterećeno, opušteno sjeo na sic kraj mene i započeo razgovor kao da smo se jučer rastali, i bio je to možda tek jedan od dvadeset razgovora koje je vodio u dva sata vožnje rasklimanim starim kolima preko Dubaca, Prpuše, Lovreća i Krivodola, raspucalim asfaltom naših zavičajnih drumova, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Svakoga je on poznavao i za svačiju se sudbinu iskreno zanimao, ako je tkogod bio u gradu u bolnici, ili kupovao polovni automobil, ili obilazio sina koji je popustio u školi, s kondukterom i vozačem je raspravljao o poljoprivredi i bezazleno zadirkivao žene.
“A, Gangster, jesi đavliji”, korile su ga one veselo se kikoćeći.
Nisam se mogao dovoljno načuditi socijalnoj vještini toga čovjeka. U prvi trenutak ustukneš od njega, čini se i zastrašujući, ali zapravo je vrlo fin, obziran i razuman i nepogrešivo zna što treba reći. Nedjeljka Babića Gangstera mogli bismo poslati da predstavlja Hrvatsku u Europskom parlamentu i tamo bi se se snašao bolje od mnogih.
Pa i ako ne govori strane jezike, učas bi ih on, vjerujte, sve naučio. Mic po mic svi bi mu jeli iz ruke, a ne bi me čudilo ni ako bi koju guzatu dansku zastupnicu udao u Vinjane.
O glasovitom imotskom ženidbenom posredniku, iliti provodadžiji, snimaju se filmovi, nadahnuo je Ognjena Sviličića za jedan epizodni lik u filmu “Oprosti za kung fu”, a sad je i Nebojša Sljepčević snimio cjelovečernji dokumentarac o njemu.
Naprijed u kina!
Ovaj drugi nisam gledao, no ozareni osmijesi nekolicine mojih prijatelja nakon premijerne projekcije prošlog ljeta u Splitu, kao i ushit kojim je naslov dočekan na međunarodnim festivalima, dovoljna su mi preporuka da požurim u kino.
Napokon, poznajem čovjeka, moj je zemljak. Kao mlad reporter, o njemu sam pisao za Slobodnu Dalmaciju. Sam mi je Nedjeljko onda u autobusu pokazao taj tekst i, neskromno je reći, čisto me je zapanjilo kako sam zreo pisac još onda bio, s dvadeset pet vladao sam umijećem koje je ubogim antitalentima poput Ive Banca i pod starost nedostižno.
Elem, Gangster. Izaziva smijeh gdje kod dođe, besposličari u imotskim kafićima uvijek imaju nekakav otrcani vic za njegovu šašavu zanimaciju nalaženja bračnih partnera beznadnim starim momcima i djevojkama, no on ih sve bez ljutnje otrpi.
Kao snalažljivo društveno biće, zna prihvatiti šalu na svoj račun, i u tome je sasvim izuzetan u jednoj sredini gdje se na šalu uzvraća uvredom, na uvredu potegne šakom, a na udarac šakom otrči po pištolj u gepeku. Grub je svijet naše Zagore, ljudi tu nepromišljeno planu na svaku sitnicu, ishitreno se zavade s drugim, kažu nešto što nisu smjeli, nešto što zapravo i ne misle, i eto ti belaja.
Naročito su muškarci strašni. Prođe li ulicom kakva zgodna i mlada žena, oni će joj obično nešto podrugljivo dobaciti, zbog čega će ona u nelagodi pognuti glavu i ubrzati korak.
“I dobro je da stinu ne itnu za tebon”, reče mi jednom Tanja Mravak, sinjska spisateljica, autorica odlične zbirke kratkih priča “Moramo razgovarati”.
Korist za zajednicu
Za sve te mučaljive i mračne Vlaje, što su teški i sebi i drugima, Nedjeljko Babić Gangster je ljekovita pojava. Svojom vedrom ekstrovertiranošću on ih raskravljuje, opušta, strpljivo ih uči da se ne trebaju bojati žena. Jer, sve te neoženjene momčine, naravno, premiru od užasa nađu li se blizu žene. Oni su arogantni i nasilni, kako je to s arogancijom i nasiljem u pravilu, zato što su nesigurni, boje se da će biti ismijani i odbačeni reknu li nešto lijepo.
Može vam se činiti smiješno kad čujete kako imotski ženidbeni posrednik svoje sramežljive klijente upućuje da djevojkama pohvale šminku i frizuru, kažu im kako imaju krasne ruke ili oči. I zaista, to jest malo smiješno, ali je društvena korist od takvih savjeta, istovremeno, neprocjenjiva.
Nedjeljko Babić izvlači ljude iz njihovih čahura samoće i nevoljenosti, iz vlažnih kućerina u kojima bijedno životare hraneći se konzerviranim narescima, otkrivajući im kako i njih negdje netko čeka, kako je svijet ustvari pun žena koje bi njima rado skuhale nešto toplo, samo da oni prestanu biti oholi glupani koji se ne znaju nasmiješiti i pristojno pozdraviti.
Provodadžijski trud Nedjeljka Babića Gangstera posredno, dakako, proizvodi i veliku korist za čitavu zajednicu. Znate i sami, društvo je zdravije, manje je mržnje i netrpeljivosti, ljudi su skloniji oprostiti, pomirljiviji su, otvoreniji za druge i dugačije, ako ga redovito, da tako kažemo, umoče, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .