Prije nekoliko dana Međunarodna atletska federacija (IAAF) odlučila je južnoafričkom paraolimpijcu Oscaru Pistoriusu (21) zabraniti da se na Olimpijskim igrama u Pekingu natječe u utrci na 400 metara zajedno s atletičarima bez invaliditeta. Svoju odluku IAAF temelji na rezultatima neovisne znanstvene studije koja je pokazala da zahvaljujući svojim sofisticiranim protetičkim nogama Cheetah Oscar Pistorius ima prednost u odnosu na ostale atletičare.
Priznajem, ta me vijest rastužila jer sam proteklih mjeseci “navijala” da Blade Runner, kako je Oscarov nadimak u medijima, otputuje u Peking. Moje je navijanje subjektivne naravi jer sam početkom srpnja 2007. godine upoznala Oscara u Reykjaviku. Bilo je to u sjedištu kompanije Ossur, koja proizvodi famozne protetičke noge Cheetah, napravljene od ugljikovih vlakana. Iako sam već ranije čitala i pisala o Oscaru, bila sam jako iznenađena kad mi je moj domaćin Hilmar Janusson, potpredsjednik sektora istraživanja u Ossuru, za lijepog i preplanulog mladića u trapericama, okruženog skupinom kompanijskih službenika, rekao da je to “najbrži čovjek na svijetu bez nogu”.
Mladić, kome su zbog urođenih deformiteta uoči prvog rođendana amputirane obje noge pa je prohodao pomoću proteza, zračio je nevjerojatnom snagom, energijom i životnim optimizmom. A tek ta silna želja da se natječe u konkurenciji s atletičarima bez invaliditeta. Naravno, Blade Runner može se se natjecati s paraolimpijcima. Uostalom na Paraolimpijskim igrama u Ateni 2004. godine već je osvojio zlatnu medalju u utrci na 200 metara te postavio svjetski rekord od 21,97 sekundi postavši tako prvi hendikepirani atletičar koji je tu udaljenost pretrčao brže od 22 sekunde. Osim toga, u zadnje je četiri godine više od 20 *** rušio rekorde na 100, 200 i 400 metara. Stoga je njegova želja da se sada okuša u konkurenciji atletičara bez invaliditeta posve prirodna.
Susret s Oscarom snažno me je dojmio i natjerao na razmišljanje o tome kako se danas zahvaljujući znanstveno-tehnološkom napretku mnogi naši urođeni hendikepi i slabosti mogu ublažiti, anulirati ili, čak, pretvoriti u prednosti. Također, zaključila sam da bi natjecanjem u konkurenciji atletičara bez invaliditeta Oscar odaslao optimističnu poruku mnogim mladim ljudima, koji su zbog mina, u ratnim operacijama, prometnim i inim nesrećama, ostali bez udova pa se sada teško uključuju u normalan život.
Stoga me IAAF-ova odluka da Oscaru zabrani natjecanje u konkurenciji atletičara bez invaliditeta razočarala. Zabrana je izazvala lavinu reakcija u svijetu jer to je ipak presedan. Prvi put jedan je hendikepirani sportaš zahvaljujući sofisticiranim umjetnim nogama proglašen superiornijim od ostalih atletičara. Dok Oscar sve nade polaže u Arbitražni sportski sud u Lausanne koji bi jedini mogao promijeniti IAAF-ovu odluku, diljem svijeta vode se rasprave. Gdje bi trebale biti granice tehnoloških pomagala u sportu? Kako će se izmijeniti priroda sporta ako sportaši s umjetnim udovima budu mogli brže trčati ili više skakati nego najbolji atletičari koji koriste vlastite noge? Kakvi će naposljetku biti sportaši budućnosti? “Kiborzi” i “transhumani” ? Ili pak “genetski modificirani”? Pitanja je mnogo, a rasprava tek počinje.