Bauk treće Jugoslavije počeo je, ponovno, kružiti Hrvatskom baš u isto vrijeme kad se Hrvatska i formalno približila Europskoj Uniji, na preostala dva poglavlja pregovora i na dvije do dvije i pol godine do formalnog primanja u članstvo.
Usprkos, dakle, očiglednoj činjenici da Hrvatska u vrlo skoroj budućnosti postaje članica Europske Unije, radikalna hrvatska desnica upozorava da nikad nismo bili bliže trećoj Jugoslaviji, za što su podjednako zaslužni Ivo Sanader, Ivica Račan, Stipe Mesić, Ivo Josipović i Jadranka Kosor.
Bauk treće Jugoslavije uistinu je potpuna besmislica, koja najbolje govori o nultom političkom potencijalu radikalne hrvatske desnice: dok Hrvatska očigledno ulazi u Europu, hrvatska desnica tvrdi da Hrvatska ulazi u Jugoslaviju.
Naravno, gospoda koja se okupljaju oko Hrvatskog slova ili Hrvatskog kulturnog vijeća, kao i neki krugovi u Crkvi, iskreno i ozbiljno misle da će Hrvatska u Europsku Uniju ući u paketu s drugim državama “zapadnog Balkana”, iz čega izvode tezu o gubitku hrvatskog državnog identiteta pod egidom “regije”, “Zapadnog Balkana” ili, najnovije, “Jugosfere”.
To je, međutim, i politički i tehnički nemoguće.
Ne postoji, naime, ni najmanja mogućnost da Srbija uđe u Europsku Uniju u dogledno vrijeme, možda čak ni u sljedećem desetljeću.
Ovaj sam tjedan, u povodu razmjerno povoljnog izvještaja Europske komisije o Hrvatskoj, razgovarao s jednim od vodećih zapadnih diplomata u Zagrebu.
Pitao sam ga može li, barem približno, oslikati vremenski okvir ulaska Srbije u EU.
Dobio sam sljedeći odgovor: “To je posve nemoguće. Europska Unija je već preumorna od procesa proširenja. Srbija će tek do iduće jeseni dobiti mišljenje o kandidaturi. Nitko ne može predvidjeti kada bi Srbija mogla ući u Uniju”.
Zatim sam pitao može li se, ipak, govoriti o razdoblju od deset godina, na što je moj sugovornik odgovorio: “Preuranjeno je i za tako dugoročnu prognozu”.
Ako Hrvatska, dakle, uđe u EU početkom 2013., Hrvatska će od Srbije biti odvojena -zapravo najodvojenija u svojoj modernoj povijesti - u solidnom srednjoročnom razdoblju.
Ta će se odvojenost manifestirati i ekonomski i fizički kroz shengenski režim.
Zato je uistinu nevjerojatno politički slijepo tvrditi da Hrvatskoj prijeti treća Jugoslavija. Hrvatska, ponavljamo, u stvarnosti nikad nije bila dalje od Jugoslavije i Srbije.
Tvrditi da poboljšanje odnosa između Zagreba i Beograda, za što su osobito zaslužni Ivo Josipović i Boris Tadić, vodi u bilo kakvu državnu asocijaciju, posebna je vrsta nerazumijevanja političkih procesa: i Zagrebu, ali i Europi u strateškom je interesu da Hrvatska i Srbija održavaju korektne, pa i prijateljske odnose, prije svega iz sigurnosnih razloga. Nitko više ne želi da područje bivše Jugoslavije ponovno postane europsko krizno žarište.
I dok je bauk treće Jugoslavije toliko očigledno bespredmetan da podržavateljima tog mita redovito donosi manje od pet posto na izborima, fama o Jugosferi nije puno korisnija. Naprotiv.
Logično je, svakako, da Severina nastupa u Beogradu i Skoplju, i da Đorđe Balašević pjeva u hrvatskim gradovima, i da se naše serije prodaju u Beogradu, i da se formiraju naddržavne sportske lige (iako za nogomet još definitivno nije vrijeme).
Može se, nadalje, govoriti o pojedinim oblicima ekonomskog povezivanja: razumljivo je da su Srbija i Bosna velika tržišta za Hrvatsku i Sloveniju, tako je bilo i u vrijeme bivših Jugoslavija. Razumljivo je da srpski turisti dolaze na Jadran gdje ih valja dočekivati s puno poštovanja. Oni donose novac.
Međutim, ekonomska suradnja nužno će ostati limitirana samom činjenicom da Slovenija i Hrvatska egzistiraju u jednom sustavu, sustavu Europske Unije, sa specifičnim pravilima, zakonima i zajedničkim tržištem, dok su Srbija i druge zemlje bivše Jugoslavije oštro odvojene od tog sustava.
Naposljetku, bilo kakva ideja o političkoj institucionalizaciji “Jugosfere” - postoje, očekivano, i oni koji se za to zalažu - toliko je očigledno nakaradna i neprihvatljiva da ne bi mogla dobiti ni najmanju potporu na bilo kakvim izborima u Hrvatskoj ili Sloveniji.
Zajednička država Hrvata, Slovenaca, Srba i Bošnjaka dovela je do dva jeziva krvoprolića: kome god uopće padne na pamet da se zauzme za obnovu bilo kakvog političkog institucionaliziranja “Jugosfere”, ili nije svjestan elementarnih političko-povijesnih činjenica o ovim prostorima, ili je jednako zaslijepljen jugoslavenski nacionalist kao što su oni koji tvrde da nas članstvo u EU vodi u treću Jugoslaviju, zaslijepljeni hrvatski nacionalisti.
Kada pretkraj 2012. ili početkom 2013. godine napokon uđemo u EU, rasprave o bilo kakvim političkim udruživanjima s jugoslavenskim prefiksom pretvorit će se, srećom, u konačnu, zapečaćenu prošlost.