Za otprilike mjesec dana Donald Trump će ući u Bijelu kuću i službeno postati najvažniji čovjek u Sjedinjenim Državama. To je ionako već postao, samo neformalno, bez stvarne moći predsjednika. S obzirom na to da je Trump svojim predizbornim i postizbornim najavama već značajno utjecao na očekivanja običnih građana, menadžera, poduzetnika i investitora, potrebno je malo bolje objasniti što točno možemo očekivati.
Čini se da oko moguće uloge Trumpa vlada poprilična konfuzija, čak i ona ideološka. Mnogi na desnom dijelu političkog spektra u njemu vide suvremenog kapitalističkog proroka, spasitelja tržišta i svih principa slobodne ekonomije; čovjeka koji će probuditi animal spirit američkog poduzetništva i tako postati preporoditelj Amerike. Jedan od takvih, malo previše oduševljenih, je multimilijarder Ray Dalio koji je izjavio da bi Amerikanci trebali otresti prašinu s knjiga slavne Ayn Rand, žene čija je ekonomska filozofija slavila moć racionalnog, odlučnog i uspješnog pojedinca. Iako je u Hrvatskoj rijetko tko pročitao njezin "Atlas Shrugged" ili "The Foundation", ipak treba primijetiti da čak i Dalio, izuzetno obrazovan osnivač ogromnog hedge fonda Bridgewater Associates, namjerno ili slučajno brka ideale velike spisateljice i filozofkinje s ključnim političkim premisama Trumpove kampanje. Problem je u tome što više Trumpovih najava uopće ne ide u prilog idejama koje spadaju u sustav promišljanja zvan objektivizam, koji je promovirala Ayn Rand, pa tako niti u zonu libertarijanstva, liberalizma, neoliberalizma… koji se na njega naslanjaju. Štoviše, američkom multimilijarderu preporučili bi da ponovo pročita "Atlas Shrugged", baš kao i onima koji u dolasku Trumpa vide početak obračuna s novovjekovnim američkim crony kapitalizmom.
U čemu je, dakle, problem s Trumpom i kako ga pozicionirati prema mislima Ayn Rand?
Prvo, valja znati kako Rand u "Atlas Shruggedu" puno manje problematizira socijalizam i "slabiće" koje preziru razni milijarderi nalik Daliju, a puno više upravo crony kapitalizam kao sustav u kojem skupine bogatih i s politikom umreženih kapitalista donose u suštini loše ekonomske odluke te tako slamaju prave potencijale i perspektive ekonomskog razvoja. Gradnja željezničkih pruga bez jasnih financijskih interesa, a uz dogovore s državom nešto je što Ayn Rand prokazuje s obilnim količinama duhovitog i čak pomalo patetičnog prezira. A teško je ne primijetiti kako je Trumpova politička platforma naslonjena upravo na stup ogromnih infrastrukturnih radova, a na umrežavanju Trump je počeo raditi i prije nego je stigao u Bijelu kuću. On zapravo vrlo socijalistički govori američkim poduzetnicima gdje se isplati ulagati i što trebaju raditi. Književnica, koja je mrtva već 35 godina, vjerojatno se počela okretati u grobu ako je čula što je to Trumpova "budućnost američkog kapitalizma". Zabavno je to što se republikanac Trump politički samopromovirao prodajući lijevo-kejnezijanske teze o javno poticanim infrastrukturnim radovima.
Mnoge američke poduzetnike obradovao je takav Trumpov pristup, ali već i površno praćenje suvremene ekonomske povijesti govori da je uplitanje s državnog vrha u donošenje krupnih poslovnih odluka u pravilu završavalo vrlo loše.
Trumpa ne treba doživljavati kao čovjeka koji će provesti kapitalističku revoluciju, on čak niti ne nudi novu američku zoru kao što je to činio Ronald Reagan ili Margareth Thatcher u Velikoj Britaniji. On zapravo neskriveno nutka neku vrstu restauracije, vraćanja na staro. On ne govori "napravimo Ameriku velikom" nego "napravimo Ameriku velikom ponovo". Trump je zapravo vrlo naivno obećao vraćanje starih tvornica, starih radnih mjesta, starih industrija, starih infrastrukturnih radova…. Vraćanje je to u suštini svega onoga što je zapravo već pomela kompetetivnost američke ekonomije u zadnjih 30 godina. Možda je Trump mogao dobiti političku utakmicu svojim ekonomskim parolama o povratku stare dobre Amerike, ali neoprezno je vjerovati da će njegov eksperiment vraćanja na staro izdržati test realnosti. Trump je prodao dobru izbornu priču američkim radnicima kojima su posao u autoindustriji, rudarstvu, alatnoj industriji… preoteli roboti ili inozemna konkurencija, pa sada čiste stadione nakon country koncerata, ali to ne znači da će im Trump i zaista pomoći u Americi koja se sve više transformira u smjeru uslužne, digitalne ekonomije.
Trump je, drugim riječima, puno više adresirao sasvim logični strah od promjena koje je dijelu američkog radništva teško pratiti, nego što je ponudio stvarna i održiva kapitalistička rješenja za opće društvene i posebno socijalne probleme proizašle iz raznoraznih procesa modernizacije u proizvodnji i uslugama. Upravo tim tragom ide i Trumpova ideja protekcionizma.
Nekadašnji i suvremeni kritičari Ayn Rand ističu da je njezina životna filozofija tek sjajno intelektualno opravdavanje ružne sebičnosti. Međutim, njezina doktrina ipak nekako kroz vjeru u pojedinca nudi viziju poštenog razvoja baziranog na trudu, odricanju, spretnosti, znanju i hiperkonkurentnosti.
A Trump koji je slovio kao čovjek koji će razbucati establišment Wall Streeta sada dovodi u svoj tim upravo dobro uvezane i dokazane igrače krupnog kapitala s, pretpostavimo, ciljem uvezivanja interesa države i privatnog biznisa. To je dosta daleko od ideala slobodne, liberalne ekonomije, a s obzirom na to da Trump nema nikakvu viziju fiskalne održivosti (nudi isključivo rezanje poreznih prihoda), vrlo je optimistično misliti da će Amerika ostati mjesto robusne proizvodnje, visoke zaposlenosti i snažnog dolara.