Najbitnija stavka haaške presude Ratku Mladiću je, kako je to u prvim reakcijama na haaški pravorijek rekao načelnik općine Škabrnje, Nediljko Boban, izostanak osude velikosrpske agresije. - Upravo je to bilo izvorište svih zločina. Potrebno je, ne samo individualizirati zločince, nego osuditi ideologiju - izjavio je načelnik općine koja je dugo i predugo čekanu međunarodnu pravdu doživjela kao nepravdu jer Mladić nije osuđen i za zločine u Škabrnji.
Govorimo li o kategorijama pravednosti, u slučaju zločinca Mladića može se pozdraviti jedino doživotna kazna zatvora. Uza sve prepreke i uvažavanje činjenice da je Mladić uhićen tek 2011. godine, nedopustivo je da mu se tek sada, na isteku 2017. izriče prvostupanjska presuda i određuje kazna za zločine počinjene u ratu koji je Srbija započela 1991.
Najgore je što je iz presude izostavljena odgovornost Slobodana Miloševića i njegova režima. Rukovodeći se političkim motivima, ili tko zna čime, haaški suci su iz pravorijeka Mladiću, kao i ranije Radovanu Karadžiću, izostavili njihovu poveznicu s Beogradom, odnosno Miloševićem u čijoj je službi od prvih dana agresije bila JNA, koji je izravno preko Ministarstva unutarnjih poslova Srbije i njihove tajne službe kontrolirao paravojne postrojbe koje su sijale smrt po Hrvatskoj i BiH. A to je trebala biti srž presude - jasna i nedvosmislena osuda Miloševićeve ideje velike Srbije koju je tumačio kroz suludo pravo svih Srba da žive u jednoj državi.
Poriv za osvajanjem teritorija i pokoravanjem drugih naroda s prostora bivše SFRJ je srž, ishodište strahovitog zla što ga je Milošević uz svesrdnu pomoć svojih sljedbenika posijao na Balkanu. Ratko Mladić je krvnik, bešćutni zločinac pod čijim su se zapovjedništvom počinila neopisiva zla, od genocida u Srebrenici, opsade i stradavanja civila u Sarajevu, granatiranja tržinice Markale u veljači 1994., kada je ubijeno 68 ljudi, a ranjeno njih 140, do izravnih zapovijedi da se granatiraju sarajevske gradske četvrti, preko zločina u Sanskom Mostu, logora u kojima su se zarobljenici na najgore moguće načine zlostavljali, silovali, ponižavali, pri čemu je Mladić sve to osobno naređivao i promatrao.
Mladićeva individualna odgovornost je ogromna, tolika da ne stane u maksimalnu kaznu doživotnog zatvora. Ali ne treba smetnuti s uma da postoji još mnogo Mladića - ljudi čija je narav zla, koji su lišeni empatije, a njihovi zločinački umovi samo čekaju priliku da ispolje svoje najgore porive. Kao visoki časnik bivše JNA, Mladić je svoju priliku vidio 1991. godine po premještanju u Knin. Tu je nanjušio životnu šansu i priklonio se velikosprskoj ideji. Dokazao se kao zapovjednik Kninskog korpusa koji je napao hrvatska sela Kijevo i Vrliku. Već iduće, 1992. godine odlazi u BiH, gdje mu je Radovan Karadžić povjerio zapovjedništvo nad armijom bosanskih Srba.
Mladić se savršeno uklopio u Miloševićevu ideju Velike Srbije koja se rodila, uobličila i posijala puno prije nego što je on postao njen vjerni sljedbenik i glavni operativac. Osuđujuće presude Karadžiću i Mladiću su iznimno važne, ali nipošto ne mogu nadomjestiti činjenicu da je Slobodan Milošević, ideolog i začetnik rata na prostoru bivše Jugoslavije, umro bez međunarodnog pravorijeka, i to isključivo zbog inertnosti haaških tužitelja i sudaca. I baš je zbog izostanka osude Slobodana Miloševića važno da se u druge odluke ugradi njegova osobna i povezanost njegova režima s agresijom na Hrvatsku i BiH te zločinima koje su srpske postrojbe činile tijekom rata.
Tim prije što ne znamo kakva će biti presuda šestorici Hrvata, čelnika Herceg Bosne u čijoj je optužnici sadržana formulacija udruženog zločinačkog pothvata, odnosno da se u režiji Zagreba, predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška komadala BiH ne bi li se jedan njen dio pripojio Hrvatskoj. Dobije li ovakva teza tužiteljstva potvrdu u presudi, u Den Haagu bi se moglo trajno ispisati da je u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije Hrvatska imala negativniju ulogu od Srbije. A to naprosto nije istina!
Agresiju je izvršio Milošević, u Srbiji je izrađen scenarij po kojemu su se odigravale oružane pobune Srba u Hrvatskoj i BiH, u službu Miloševiću stavljena je bila i JNA, u Beogradu su formirane i od tamo financirane paravojne postrojbe poput Belih orlova, Škorpiona, Crvenih beretki, a politička vodstva u BiH i okupiranom dijelu Hrvatske bila su dirigirana iz Beograda. Upetljavanje hrvatskih vlasti u sukobe u BiH je teško osporiti, ali to nipošto nisu bili zločinački pothvati kakvi su kreirani u Miloševićevu režimu, već su jedan od produkata srpske agresije i etničkog čišćenja.
No, kako je na Haaškom sudu izostala jasna i čvrsta osuda velikosrpske ideje kao osovine na kojoj su se gradili zločini, tako izostaju i efekti haaških presuda. Na Balkanu se već dugo njihove odluke doživljavaju kao političke i umjesto za zadovoljenje pravde i pomirenje naroda, služe za podgrijavanje nacionalizma s kojim se krenulo u rat. Tako Bakir Izetbegović kaže da je Mladić “zločinac i kukavica”, predsjednik RS-a Milorad Dodik poručuje da je “Mladić heroj za sve Srbe”, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izbjegava bilo što konkretno reći, a srpske nacionalistčke stranke na presudi nastavljaju graditi kolektivnu svijest.