Bilo bi dobro da nije slučajnost to što je summit posvećen zapadnom Balkanu u okviru "Berlinskog procesa" u Trstu održan na godišnjicu genocida u Srebrenici. Ovaj proces, kao i mnogi drugi slični, od Zagrebačkog i Solunskog summita do procesa Brdo - Brioni, ima za cilj povećanje regionalne suradnje, pomirenje i napredak svih država na putu prema integracijama u Europskoj uniji. A za takvu europsku budućnost nužno je riješiti otvorena pitanja iz prošlosti. Jedno od tih pitanja su i ratni zločini i nedvosmisleno suočavanje s prošlošću. A Srebrenica je najgori primjer kako se to često izbjegava, relativizira, pa čak i negira.
Dobro je što predsjednik Srbije Vučić to naziva "strašnim zločinom", što je dok je bio premijer posjetio Srebrenicu, ali nije dobro što Srbija i dalje odbija taj zločin nazvati pravim imenom, genocidom, kakvim ga je nazvao i Međunarodni sud pravde i Haaški sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Nije dobro ni to što EU ne inzistira da se Srbija i Srbi u Bosni, pogotovo entitet Republika Srpska, prestanu relativizirati i negirati taj genocid.
Nikakvi viši interesi ne mogu opravdati takvo ponašanje Europske unije i popuštanje Srbiji jer to nije ni u interesu Srbije ako je ona doista iskrena u namjeri da bude faktor stabilnosti u regiji i budući član EU. Bilo bi dobro da na ovakvim skupovima, kao što je ovaj u Trstu, prošlogodišnji u Parizu, ključni europskih političari, poput njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Macrona, kad govore o potrebi povezivanja, suradnje, razvoja i napretka prema EU, kada se lidere Balkana podsjeća na uspjeh projekta ujedinjenja Europe, ne zaboravi da se, primjerice, francusko - njemačko pomirenje nije dogodilo na zaboravu, negiranju zločina, već na osudi takvih zločina.
Proces koji je pokrenula kancelarka Merkel, u okviru kojeg su već održani summitu u Berlinu, Beču i Parizu, a sada i u Trstu, značajniji je od drugih jer ga podržavaju dvije države koje imaju ključnu riječ u EU i nisu dosad bile pretjerano naklonjene nastavku procesa proširenja Europske unije. Zato je dobro stalno čuti i od njih da zapadni Balkan neće ostaviti po strani, da će se tom regijom aktivno baviti, bez obzira na to vjeruju li da će jednom sve te države stvarno biti u Uniji ili ne. Potpora drugih članica EU koje sudjeluju u ovom procesu, Austrije, Hrvatske, Italije i Slovenije, nije bila upitna ni prije.
Sve su one i dosad podržavale proširenje, ali Austrija to čini izostavljajući Tursku. Potpora ključnih država i onih kojih se to izravno tiče važnija je od potpore birokrata u Bruxellesu i institucija EU. EU nema ni snage, ni jedinstva, ni odlučnosti rješavati neke važne probleme u regiji. Grčka blokada Makedonije, odbijanje pet država članica da prizna neovisnost Kosova, nesuglasice o proširenju EU uteg su institucijama Unije u bavljenju regijom. Zbog toga je dobro imati ovakve inicijative u kojima glavnu riječ imaju ključne države članice, a Europska komisija i visoka predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost sporednu, ali važnu ulogu. Europska komisija dokazala je da nije u stanju progurati neki proces čak i kad se protivi samo jedna članica.
Posljedice toga vidjeli smo prije nekoliko godina, kad je Slovenija zbog bilateralnih prijepora blokirala Hrvatsku, a Grčka već osam godina blokira otvaranje pristupnih pregovora s Makedonijom. O Njemačkoj i Francuskoj, kojima se pridružuje i Italija, što zajedno čine tri najveće članice Europske unije, ponajviše će ovisiti kakva će biti dalja sudbina procesa proširenja. Samo te države mogu nametnuti eventualno ubrzavanje za države zapadnog Balkana.
Kakva god bila sudbina Europske unije, ona neće moći ostaviti ovu regiju u rukama neodgovornih, često korumpiranih političara i pretvarati se da je u toj regiji sve u redu dok se oni "ne ubijaju međusobno". Upravo zbog zadovoljstva što se "oni više ne ubijaju međusobno" EU je predugo zanemarivao demokratizaciju tih država i društava i prihvaćao kao partnere političare koji su uvodili autoritarni stil vladanja, protiv korupcije i kriminala se borili uglavnom ako je ta borba bila usmjerena prema političkim protivnicima, ali su osigurali neku vrstu stabilnosti. Ove je godine EU u znatno boljoj situacije nego prošle. Sve države imaju gospodarski rast, ni jedna nije u recesiji, u svima se smanjuje nezaposlenost. Slično je i u državama zapadnog Balkana, premda su daleko od prosjeka Unije.
Zato je i ovaj summit dobra prilika dati poticaj procesu proširenja, davanjem jasne, a ne samo teorijske perspektive članstva s jedne strane i podsjećanjem na odgovornost s druge. Nastave li se institucije Europske unije ponašati kao dosad, da traže borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, a istodobno hvale političare koji su najviše odgovorni za takvo stanje i s njima surađuju, regija se neće europeizirati. Kalkuliranje i popuštanje zbog privremene i prividne političke stabilnosti vratit će se kao bumerang.