U početnoj sceni sjajnog filma britanskog majstora romantične komedije Richarda Curtisa, britanski premijer čiju ulogu tumači sjajni Hugh Grant, upozorava nas na jednu veliku zabludu: “Općenito mišljenje je da živimo u svijetu mržnje i pohlepe, ali ja to ne vidim. Čini mi se da je ljubav posvuda, iako često nije vrijedna novinskih napisa”, zaključuje prateći prizore dobrodošlice na svom omiljenom mjestu - dolaznom terminalu londonske zračne luke Heathrow.
Ipak, tjedan koji se primiče kraju, a koji će ostati zauvijek podvučen u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva i Europe još je jedna od onih prilika kada se čini da svijet vodi sve samo na ljubav; britansko pokretanje članka 50 Lisabonskog sporazuma kojim formalno napušta Europsku uniju, iz Britanaca i ostalih građana Starog kontinenta zainteresiranih za Brexit izvlači sentimente netrpeljivosti i nepovjerenja, pohlepu, ucjene i zluradost. Personifikacija je i ovdje svrsishodan alat - situacija nemalo podsjeća na razvod dugog, stabilnog i prilično uspješnog braka u kojem je jedna strana nagla i prkosna, a druga nepopustljiva i hladna, na veliku štetu djece, u ovom slučaju građana. Već u prvim danima pokretanja ovog političkog ekvivalenta razvodu je jasno: parnica Bruxelles - London bit će dugotrajna, napeta i ružna.
Odlazni terimnal
Možda je stoga pravo vrijeme da se sada, kada se nalaze na odlaznom terminalu Europske unije, podsjetimo na razloge zbog kojih volimo Britance i zbog kojih će britanska zvjezdica, unatoč svemu, nedostajati na zastavi Europske unije. Zato sam pitala nasumce odabrane prijatelje koji žive u Ujedinjenom Kraljevstvu da iznesu jedan razlog zbog kojeg vole Britance.
Za francusku fotografkinju Nadine, to je humor. Uistinu, tko govori o Britancima, a ne sjeti se humora, jednostavno nema smisla za humor. Kako na sceni, koja nam je poklonila genijalne dosjetke Del Boya i Rodneyja, Mr. Beana i apsolutno fantastičnih Edine i Patsy, tako i u stvarnom životu: britanska svakodnevica prožeta je humorom. On je brz, domišljat, pametan i nerazumljiv Amerikancima, na što su Britanci osobito ponosni. Dokaz da je humor nacionalno bogatstvo je činjenica da upravo Britanci u svome jeziku imaju najveći broj izraza za smijeh: giggle, smirk, snort, laugh, chuckle, chortle, titter, hoot, guaff.
Finska novinarka Karolina voli Britance zbog njihove “stiff upper lip”, u slobodnom prijevodu krute gornje usnice, što je popularan opis britanske hladnoće i suzdržavanja od pokazivanja osjećaja. Iako je takav izostanak ekspresije tradicionalno stavljan u negativan kontekst, u posljednje vrijeme on se vrednuje kao vrlina. Nakon desetljeća New Age opsesije iskazivanja osjećaja slavi se sabranost britanskih baka koje su unatoč mnogim životnim nedaćama zadržale mirnoću. Suzdržan karakter ih je proveo kroz životnih štošta, uključujući Drugi svjetski rat, no nikada nisu posustale. Nedavno im je Sunday Times posvetio čitav magazin, tim devedesetogodišnjim damama punim drevnih mudrosti. Pri spomenu na “stiff upper lip” nemoguće je zaobići osobu kojoj usnica nikada nije javno zatreptala - kraljicu Elizabetu II.
Zajednički jezik
Američki znanstvenik Jesse govori mi da voli Britance jer govore prekrasnim engleskim jezikom. “Kada imaju nešto za reći, to kažu prekrasno”, pojašnjava. Postoji anegdota, zacijelo izmišljena, u kojoj kraljica, na njegov spomen “zajedničkog jezika” odgovara američkom predsjedniku: “Ne postoji britanski engleski i američki engleski. Postoji engleski. I postoje pogreške.” Teško je ne ostati opijen zvonkim, hrskavim, čistim engleskim kojim govore Britanci visokih klasa. To je engleski koji odzvanja engleskim vrtovima i romanima velikih pisaca. Satkan je tijekom godina provedenih u internatima i visokom društvu. Moć engleskog jezika u usporedbi s njegovim inačicama izvan Engleske odlično se oslikava tijekom političkih susreta. Pri prvom posjetu Baracka Obame Ujedinjenom Kraljevstvu sjajni orator Obama ostao je u potpunosti zasjenjen kada je riječ predao Davidu Cameronu. Sadržaja se ne sjećam, ali u ovom kontekstu nije niti bitan. “Ovo je razlika između Etona i američkih škola!”, po završetku obraćanja šapnuo mi je jedan stariji kolega, opijen čistoćom Cameronova engleskog koji je još neko vrijeme odzvanjao dvoranom.
Poduzetnik David s Jamajke voli Britance zbog njihovog sporta. Identitet svakog od mojih britanskih prijatelja bio bi nepotpun da uz njihovo ime ne stoji klub za koji navijaju. David Chelsea, Alastair Burnley, Robin Arsenal, Andrew Leeds. Opsjednutost britanskih navijača nogometom sjajno je opisao sportski novinar Adrian Chiles, kojemu je uspjeh njegova kluba West Bromwich Albiona uzrok ponavljanog veselja i patnje, u knjizi “We don’t know what we are doing” (Mi ne znamo što radimo).
Patriotizam
Najbolji društveni događaji vezani su uz sport: sezona koja okuplja svakoga tko je netko u Britaniji naslanja se na sportska događanja: regatu Henley, teniske turnire Wimbledon i Queens, konjičke utrke Royal Ascot. Većinu sportova koje danas igramo diljem svijeta izumili su Britanci, uključujući tenis, badminton, kriket, rugby, biljar, stolni tenis i nogomet (čak i “američki” baseball).
Kako mi je nedavno rekao jedan zastupnik u parlamentu: “Tko bi ikada želio živjeti izvan Britanije kad mi jedini imamo Twickenham i Lords?!” (stadion za rugby i kriket, nap.p.).
Talijanka Isabella kao omiljenu karakteristiku Britanaca navodi njihov patriotizam. Svaka nacija voli svoju domovinu, ali Britanci osobito. Koliko god se suzdržavaju od pokazivanja romantičnih osjećaja, toliko otvoreno vole Britanniju sa svim njenim detaljima - lošim vremenom, bljutavim čajem, oskudnom nacionalnom gastronomijom. Tijekom obilježavanja nacionalnih obljetnica dirljivo je pratiti spremnost kojom Britanci iznose svoju zastavu i privrženost koju pokazuju svojoj kraljici. Na jedan romantičan način gledanja, i glas za Brexit se među mnogim Britancima doživljava kao patriotska dužnost. Kako je rekao škotski aristokrat Nicholas: “Što je nekoliko godina loše ekonomije, u usporedbi s tisućljetnom demokracijom ove sjajne zemlje?”
Zbog svega ovoga i još mnogo više nespomenutih kockica koje čine Ujedinjeno Kraljevstvo, mi Europljani čiju obitelj Britanci upravo napuštaju barem potajno moramo se složiti s Donaldom Tuskom: Već nam nedostajete!