Sjećam se kad sam iz 4. razreda prelazila u 5., to je tada bilo kao da si navršio 18 godina. Ja sam bila 4f razred. Naš razred, točnije slovo “f”, nije postojao od početka, i ja sam oduvijek vjerovala da je to razred za “posebne” učenike. Skupili su sve najgore učenike iz prvih razreda i premjestili ih u f razred. Nisam išla u tu školu od prvog razreda pa sam tako i ja upala u f razred. Krajem 4. morali smo izabrati koje jezike želimo učiti - engleski ili njemački. Engleski sam već znala, stoga je moj izbor bio jednostavan. Na sreću, ja nisam dobila njemački, ali se još uvijek sjećam plača djece koja jesu. Prosjek se rušio nepotrebnim dodatkom kao što je njemački. Budimo realni, njemački nije svjetski jezik i nikad neće biti.
Prije ćeš naletjeti negdje po svijetu na nekoga tko govori hrvatski, srpski ili bosanski, jer nas ima svugdje. Naš razred je bio najgori po svemu. Sve testove smo rješavali ispod prosjeka. Ostali razredi sprdali su se s nama, ali klinci iz mog razreda uopće nisu marili za to.
Svi su bili previše spaljeni i preponosni na to što su f razred da bi se obazirali na ostale, koji nam nisu bili ni do koljena. U 5. razredu dobili smo nekoliko novih učenika koji su bili prepametni, ali i dovoljno munjeni da ih prihvatimo. Svi smo se osjećali “normalno” spareni s njima te pljeskali kada bi oni dobivali redom sve petice.
Bila sam hiperaktivna, u bilježnicama nije bilo ničega osim mojih crteža. Crtala sam kad god sam stigla ,a ako ne bih imala inspiracije, bojala bih kockice u bilježnici za matematiku ili uređivala korice. Mnogi su to radili jer nismo imali mobitele da prčkamo po njima. U srednjoj školi uz engleski bili su nam obavezni i talijanski i latinski. Išla sam u privatnu umjetničku školu, što je u biti samo paravan roditeljima da te uvjere da ne ideš u običnu gimnaziju, a vjerujte mi, jako malo umjetnosti je bilo tamo. Talijanski me nikad nije zanimao. Cijela moja obitelj priča talijanski, meni se on činio kao potpuno nepotreban jezik. Uzela sam dodatno japanski u školi te sam zbog njega morala ostajati do 17 sati, ali mi je bio zanimljiv. Nikad mi se nije dogodilo da sam morala s nekim govoriti talijanski pa, iskreno, nisam se ni trudila naučiti ga, što sam na početku godine odmah i rekla profesorici. Za latinski sam, začudo, imala neki skriveni talent.
Negdje na sredini srednje škole, jedna od profesorica zabrinuto je pozvala moju mamu kako bi joj dala naslutiti da ja možda imam poremećaj pažnje, točnije hiperaktivnost, te da mi je zato teško koncentrirati se na nastavu. Mojoj mami je to bila nepotrebna etiketa te je rekla profesorici da to ignorira.
Međutim, kružile su glasine te sam tako ja postala “ona s problemom”. U školi vam često nalijepe etiketu, čisto da ne bi mijenjali nastavu zbog nas par “posebnih”. Myspace je bio hit tih godina, i ja sam, kao i ostali, imala profil, ali i blog koji sam pisala. Na Myspaceu sam upoznala mnogo novih prijatelja s kojima sam i danas u super odnosima. Jedan dečko mi se javio na Myspace, činio mi se kul i dogovorili smo se da ćemo se upoznati. Sjećam se kao da je bilo jučer, našli smo se kod Doma sportova.
On je bio gluh, ja to nisam znala, ali mi nije nimalo smetalo. Iz znatiželje sam ga upitala par stvari jer nisam nikad bila u situaciji upoznati osobu koja mene ne čuje niti me je u školi itko o tome učio. Sjedili smo na kavi i najnormalnije razgovarali. Nakon 10 minuta zaboravila sam da me on uopće ne čuje. Čitao mi je s usana. I danas mi je prijatelj na Fejsu. Nekoć, kad smo izlazili, njegovi prijatelji bi došli pa bi se sporazumijevali znakovnim jezikom, međutim uvijek su bili pristojni prema meni i pričali bi naglas da ih i ja čujem i da se ne osjećam izolirano. Ironično.
Ti ljudi žive s nama, dijele s nama naš grad, žive u našim ulicama, a mi ih potpuno ignoriramo. Idu u posebne škole, gdje se druže sa “svojima” jer je netko negdje odlučio da nisu sposobni učiti na isti način kao mi. Uče nas u školi jezike koji nam ne trebaju, a ne uče nas da se sporazumijevamo s ljudima koji žive s nama. Zašto mene u školi nitko nije naučio znakovni jezik? Zašto sam ja morala učiti talijanski? Imam prijatelje koji govore moj jezik u znakovima, a ja ih ne mogu razumjeti.
Oni su se prilagodili nama “normalnima” pa nam čitaju s usana, a mi nismo u mogućnosti prilagoditi se njima te bar iz poštovanja naučiti znakovni jezik kao što su ga i oni morali naučiti. Najviše me živcira to što idu u “posebne škole”, umjesto s nama, u “normalne”. Gluh, hiperaktivan, slijep, nijem, disleksičan… Sve samo da bi se stvorile izlike da se ne učine nikakve promjene, da se ne bi slučajno nešto bitno naučilo.
Talijanski i latinski u životu mi nisu trebali. Ono što mi je trebalo nije mi dano kao opcija, morala sam sama to naučiti.
Moj prijatelj je divna, kreativna osoba, voli se šaliti, ide van i zabavlja se, bavi se fotografijom i ni po čemu nije drugačiji od mene ili od vas. I svi bismo imali prilike upoznati divne ljude poput njega kad bismo naučili jezik solidarnosti. Zar ne bi bilo lijepo da svi ljudi nauče komunicirati prvo međusobno, a zatim na ostalim jezicima? Zar ne bi bilo lijepo vidjeti nekoga tko je gluh kako se s tetom u pekari sporazumijeva na znakovnom jeziku ili s ljudima po gradu, jer su to naučili u školi?
U biti, mi smo ti koji su “posebni”, posebno lijeni da bismo se potrudili biti dobri susjedi.