Moja mama je svoje nezadovoljstvo u komunikaciji sa mnom javno objavila na Facebooku. Javili su se, zatim, svi iznervirani roditelji i jadikovali u komentarima. Prvo mi je bilo smiješno jer sam mislila da se šale, međutim, kad sam shvatila da su se uistinu svi zapjenili, moram priznati da sam se razočarala. Dakle, da objasnim situaciju. Imam dva posla i oba zahtijevaju rad na kompjutoru što znači da sam uvijek online, međutim, samo zato što sam online ne znači i da sam 0-24 na raspolaganju svima koji imaju pitanja i zahtjeve ili im je dosadno. Nekad usred posla malo proćakulam s frendovima na Faceu, ali komunikacije rijetko kada dovršim. Razgovori ostanu visjeti u zraku. Pokušavam ne otvarati Facebook dok radim jer me puste poruke i obavijesti dekoncentriraju, a od malih nogu imam problema s koncentracijom i nisam multitasker.
Probleme rješavam tako da ih neko vrijeme ignoriram, inače bih izludjela. Neki dan sam došla u Hrvatsku i, normalno, ponijela samo jedan europski priključak za svoje punjače. I Charlesov posao ovisi o kompjutorima i mobitelima pa je borba za taj jedan priključak bila poprilično krvoločna. Tijekom jutra razgovarala sam s mamom na Faceu o potpuno nebitnim stvarima. Malo smo pričale o nekim čizmama, malo o nekim dućanima, pa o web dizajnu i pošto se moja mama ne razumije baš u HTML i CSS, obećala sam joj pomoći. Usred razgovora na chatu mi crkne mobitel, s kojeg sam spojila i laptop na internet. Logično, bez veze ne mogu koristiti internet, pa je naš razgovor bio naglo prekinut. Nije prvi put da mi se tako nešto dogodilo. Moju mamu je jako iznerviralo to što sam nestala usred razgovora. Izjadala se na Faceu pa su se svi počeli žaliti u komentarima. Ja sam se smijala dok nisu počele padati indirektne uvrede na moju generaciju, novu generaciju i mene osobno pa sam odlučila da je vrijeme za objasniti kako stvari stoje. Shvaćam da postoji rupa između svake generacije i da su sve nove generacije gore od vaše i da je svima djetinjstvo bilo bolje prije.
Za sve probleme danas krive su nove generacije, jer oni ‘ništa ne razumiju’ i ‘samo bulje u te ekrane’. Shvaćam da neki roditelji ne znaju tipkati ni koristiti internet, neki ni nemaju kompjutore, neki nose naočale, ne vide ili im se jednostavno ne da. Shvaćam i da nije pristojno usred razgovora nestati, otići ili što već jer drugi ljudi ovise o tom razgovoru, međutim, ne razumijem to konstantno jadanje na mlade generacije. Pa ne shvaćam ni ja ove nove generacije pa im ne trubim na uho stalno kako su jadni i kako ništa ne znaju. Ne znaju ono što mi znamo, ali realno ne znamo ni mi ono što znaju oni. Oni su nova generacija, ovo je njihovo vrijeme i na njima će svijet ostati. Mi ćemo ostarjeti i bit ćemo naporni penzioneri koji se stalno žale na njih. Tako je svake godine i svake generacije i neće se nikad promijeniti.
Da se vratim maminom statusa. Moja mama se pojadala da bi joj se ostali roditelji javili i rekli joj da je u pravu. Nije me potreslo to što je moja mama napisala status jer je nezadovoljna time nego me iznerviralo što su svi počeli vlastitu djecu omalovažavati u komentarima i sve stavljati u isti kalup. “Joj, oni su ti takvi, nemaju pametnijeg posla nego visiti na netu”, a isti ti roditelji sjede na Facebook stranici moje mame i gube vrijeme žaleći se, uključujući i moju mamu. Da, imamo pametnijeg posla i začudo na netu smo! Samo zato što radim od doma ne znači da imam slobodnog vremena za sve. Biste li me zvali na šalter da radim u banci svakih 10 minuta da pričamo malo pa se naljutili kad poklopim jer imam klijenta? Svi na Faceu su jako bitni i imaju mišljenje, i svi su si na prvom mjestu bez razmišljanja o tome da drugi imaju prioritete i da im tipkanje na Faceu možda nije na listi iako su online jer rade. Ja spadam u neku međugeneraciju.
Odrasla sam na tehnologiji, ali nisam je koristila u školi jer smo tada imali 3gprs i internet je koštao bogatstvo, stoga ne znam kako je to visjeti na Faceu na nastavi, ali se ne žalim. Ja radim na internetu, internet je moj posao. Ne znam izrađivati staklo niti raditi namještaj i da nestane internet bila bih nezaposlena. Kad sam na internetu, ne znači nužno da surfam i gubim vrijeme, već radim jer su mi klijenti internacionalni i komuniciram preko Skypea jer se fizički ne mogu s njima naći. Roditelji su nas učili da budemo samostalni, da budemo pošteni, da budemo razumni, međutim, zaborave sve te vrijednosti kada se radi o njihovom mišljenju i stanju u kojem se trenutno nalaze. Najlakše je reći da netko stalno visi na Faceu. Svi stalno visimo na Faceu, jer nam je sve spojeno na tu prokletu aplikaciju, ali isto tako neki i zarađuju za stanarinu na Faceu, na Skypeu, na mailu i ostalim iritantnim digitalnim pizdarijama, a neki rade u uredu i opet koriste internet jer moraju. Svaki dan se prilagođavam novim izumima i tehnologiji i čak sa 25 manje razumijem od nekih koji imaju 15, jer je njima to normalno.
Prije par godina sam izgubila mobitel i nisam ga imala godinu dana. Iskreno, nisam ni htjela novi. Moja mama je gubila živce jer me nikad nije mogla dobiti pa je morala zvati moje prijatelje. Iskreno, to mi je bilo najboljih godinu dana u životu. Kad sam se dogovorila s nekime za kavu, svi su dolazili na vrijeme jer su znali da mi ne mogu javiti da kasne. Dolazila sam doma kad sam rekla, jer sam znala da me mama ne može nazvati, niti ja nju. Tko me trebao, znao je gdje me može naći, tko me nije trebao, nije ni gubio moje vrijeme praveći se da mu je stalo. Poruke na WhatsAppu, Viberu i komentari na Faceu nisu odraz našeg društvenog statusa već nešto slično skupljanju poštanskih maraka. Imate ih i super vam je baciti pogled nakon svog tog skupljanja, no kada ih zagubite negdje shvatite da vam je svejedno jesu li tamo ili nisu. Da nemam Facebook, izbrojala bih prijatelje na jednoj ruci. Najbolje prijatelje nisam godinama vidjela, ali kada ih vidim pričamo kao da smo se vidjeli jučer i svaki dan prije toga. Sve generacije imaju problema s drugim generacijama i to se neće nikad promijeniti. Moramo se svi jedni drugima prilagoditi. Od žaljenja se, nažalost, nitko nije nahranio, a bome ni usrećio. Svi bi trebali pokazati više poštovanja prema starijima, ali stariji ne smiju zaboraviti poštivati mlade. Svačiji put je težak i nitko ne smije, koliko god star ili mlad bio, podcjenjivati težinu koju drugi nosi.