Prošlu TV emisiju “Nedjeljom u 2”, u kojoj je gost bio glumac i redatelj Miran Kurspahić, Aleksandar Stanković započeo je obraćajući se gledateljima. Ispričao im je da je prije par dana dobio poziv od relativno visoko pozicionirane osobe u hrvatskoj kulturi (ali nije ministar!), koja mu je rekla da otkaže gosta jer “bit će problema nakon emisije”. Stanković, kojem se to dogodilo prvi put u šesnaest godina, reagirao je profesionalno, doveo “problematičnog” gosta i objavio sramotni pokušaj direktnog uplitanja, da ne kažemo cenzure. Dosad smo samo slušali priče o takvim pozivima, a sada je barem jedan izašao na vidjelo.
Ako preskočimo pitanje kako je to moguće, ostaje ono drugo, zašto je Kurspahić problematičan, toliko da je potrebna ovakva drska intervencija? Ta radi se o kazališnom čovjeku, čovjeku iz kulturne sfere, a ne o kakvom teroristu ili neprijatelju naroda. Ili možda ipak nije tako? Naravno, problem je u tome da je on režiser predstave “Pad” premijerno izvedene u ZKM-u dan prije, u kojoj se govori o tragičnom događaju, o padu Vukovara. Nije ovdje riječ o kvaliteti predstave, već o tome da je kulturna scena, posebno kazališna, postala s jedne strane žarište interesa javnosti, a s druge predmet politički motiviranih progona. U tom kontekstu ne može se preskočiti ni najnoviji napad, bolje rečeno poziv na linč glumca Renea Bitorajca zbog satiričnog videa “Mi Hrvati” - nastavak ranijih napada na Olivera Frljića, na pojedince potpisnike peticije Kulturnjaci 2016. itd.
Zanimljivo da se nezadovoljni građani ne okreću politici, nego od nje. Opozicija se bavi unutrašnjim borbama i time ne samo zanemaruje ozbiljne probleme, nego odbija od sebe i članove i nečlanove. Ali sve su stranke izgubile na kredibilitetu. Politika naprosto - kako sada izgleda - ne nudi izlaz iz dramatične ekonomske situacije i ideološke polarizacije, pa čak niti razumna tumačenja problema. I mediji, prije svega javna televizija, ponašaju se jednako tako: bave se unutrašnjim smjenama, a ne programom koji je uglavnom reduciran na dosadni servis vladajućima.
Pitanje je koji javni prostor preostaje za artikuliranje stvarnosti koja nas okružuje? Dnevnim tiskanim novinama zbog tabloidnog koncepta nedostaje prostora, a književnosti pak vremena. Društvene mreže uglavnom služe za izražavanje osobnih frustracija. Interes javnosti okreće se kazališnim predstavama poput “Hrvatske trilogije”, “Tri zime” i “Pad”, koje tematiziraju tabue, mitove, prešućene događaje iz prošlosti. Kazalište dobiva na važnosti u društvu. No nije li to danas pomalo neobično? Od ove se institucije očekuje da repertoarski slijedi domaću i stranu klasiku, a može i malo avangarde jednom godišnje. U svakom slučaju, ma koliko to kazalištarci možda željeli, po društveni angažman se ne ide u kazalište. Ali izgleda da je došlo vrijeme kada je baš kazalište postalo mjesto otpora ideologiji i podjelama koje nameće vladajuća garnitura. Dok u državnoj politici prevladavaju elementi tragikomedije, prava se pitanja postavljaju na sceni. Kad su građani zasićeni praznim frazama nestvarnih likova koje ih zasipaju s ekrana, živa glumačka riječ sa scene odjekuje jače nego sav taj politički “novogovor”.
Kazalište ne postoji u vakuumu i moglo bi se reći da je zrelost današnjeg kazališta da predstavama odgovori na goruće teme posljedica situacije u kojoj se cijela kultura, od igranih i dokumentarnih filmova do TV drama i cijelog niza nezavisnih glasila, ozbiljno počela mijenjati i postizati rezultate. Nestašicama novca unatoč. No zahvaljujući tome da je neposredni medij i da ima što reći jer se ne boji tabua, kazalište je izbilo u prvi plan.
Situacija je pomalo - šekspirijanska. Kao kada u “Hamletu” na dvor u Elsinoreu stiže glumačka trupa. Glumci izvode predstavu u kojoj je ključna scena podmuklog ubojstva kralja, njegova oca. Prema reakcijama očuha Klaudija, Hamlet shvaća da ga je on otrovao ulijevajući mu otrov u uho - a ne da ga je ujela zmija, kako glasi službena verzija kraljeve smrti. Naravno da se razotkriveni ubojica Klaudije želi osvetiti, pa progoni Hamleta u Englesku nadajući se njegovoj smrti. I tako je uz pomoć jedne kazališne predstave razotkrivena istina o vlastohlepljivosti, o ubojstvu i lažima o kojima se nitko usudi glasno govoriti. Drama teče prema tragičnom kraju a predstava putujuće glumačke družine je na neki način svojom predstavom njen pokretač.
Radnja “Hamleta” se događa na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Budući da se čini kako današnja politika i politički život sve više klize prema prošlosti, možda je baš zato ovaj tradicionalni medij ponovo zadobio važnost koju je imao i tada? I reakcija vladajućih je ista, ako ne i gora od onih u Elsinoreu, jer se zbog umjetničkog uobličenja istine na daskama progone glumci i režiseri.
Shakespeareove drame su bezvremene jer on piše o ljudskoj prirodi, jednakoj nekada baš kao i danas. Ovih se dana širom svijeta slavi 400 godina smrti velikog pisca, no zar se u malenoj Hrvatskoj mora slaviti baš ovako, progonom kazalištaraca i kulturnjaka? Iako je zaista izlizana od upotrebe, parafraza Hamletovih riječi: “Nešto je trulo u državi Hrvatskoj” baš je primjerena.