Citat: “U monetarnoj politici smo zaglavili na pola puta i ne znamo kuda krenuti! Da li nastaviti prema euru ili se vratiti kuni?” Povijest hrvatskih odnosa s Europskom unijom prošli je petak u ovom komentaru na jednom od hrvatskih internetskih portala sažeta u dvije rečenice. Monetarna je politika, doduše, jedna od rijetkih s kojom još nismo zaglavili. Čini se, međutim, da u velikoj mjeri ne razumijemo što je Europska unija u koju smo se uključili.
Hrvati od samog početka gaje toplo-hladan odnos prema svojoj nacionalnoj valuti, a onda i prema središnjoj banci i njenim guvernerima. Tako je zbog toga što je monetarna politika često zamagljena, skrivena iza teškog žargona visoke ekonomske znanosti, pa zato i građanima najnepristupačnija od svih politika. Istovremeno, sam pojam nacionalne valute u sebi sadrži i paket iracionalnih emocija poput patriotizma, ponosa i osjećaja sigurnosti.
Od uvođenja hrvatskog dinara, koji je još kao prijelazni bon prema pravoj valuti potpisao prvi hrvatski ministar financija, sve do velike krize eurozone koja je nespremnu, tada već kunsku, ali zapravo potpuno euriziranu Hrvatsku gurnula u duboku depresiju, od monetarne smo politike očekivali izbavljenje. Pogrešno.
Od građana, naravno, nitko ne očekuje da čitaju, proučavaju i pamte dosadne članke dugih međunarodnih sporazuma. Kada se, međutim, povede rasprava u sabornici, od zastupnika se očekuje temeljito ili barem temeljno poznavanje materije. Rasprava o HNB-u doista je u petak bila zaglavljena, toliko da se moglo shvatiti kako predstavnici naše zakonodavne vlasti ne znaju kojim bi smjerom krenuli. Hrvatska se, međutim, od prvog dana srpnja 2013. nalazi u jednosmjernoj ulici.
Morat ću ipak citirati nekoliko dosadnih paragrafa svima lako dohvatljivog, ali najčešće nikad pročitanog hrvatskog ugovora s Bruxellesom. Odmah na početku, u članku 4 piše: “Odredbe schengenske pravne stečevine, kako su navedene u Protokolu o schengenskoj pravnoj stečevini uključenoj u okvir Europske unije i akti koji se na njoj temelje ili su na drugi način s njom povezani, kao i svi daljnji takvi akti doneseni prije dana pristupanja, obvezujući su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj od dana pristupanja”. Sljedeći članak još je izravniji: “Hrvatska sudjeluje u Ekonomskoj i monetarnoj uniji od dana pristupanja”.
Hrvatska politika danas zato ne može biti u dilemi između kune i eura. Sve dok postoji Europska unija i dok je Hrvatska njena članica, euro kao zajednička valuta je naša ugovorena sudbina. Možemo jedino otezati s njegovim uvođenjem. Pitanje je koliko nam je to preporučivo s obzirom na visoku euriziranost naše ekonomije i naših života i na činjenicu da živimo u razdoblju sve većih valutnih rizika.
U istom članku hrvatskog sporazuma s EU stoji, međutim, još jedna prilično nerazumljiva formula: “Hrvatska je država članica s odstupanjem u smislu članka 139 Ugovora o funkcioniranju Europske unije”. U prijevodu - budući da još nismo uveli euro kao vlastitu valutu, sve dok to službeno ne zatražimo, što prije svega ovisi o spremnosti naše ekonomije, oslobođeni smo od striktnog poštovanja pravila europskog sustava središnjih banaka (ESSB). To znači i da nismo obavezni slijepo slušati svaku preporuku koja stiže iz sjedišta Europske središnje banke u Frankfurtu.
Što Europski sustav središnjih banaka traži od svojih članica?
Vraćamo se birokraciji, Lisabonski sporazum koji danas određuje način funkcioniranja Europske unije u svojem članku 127 definira kako je “glavni cilj Europskog sustava središnjih banaka održati stabilnost cijena. Ne dovodeći u pitanje cilj stabilnosti cijena, ESSB podržava opće ekonomske politike u Uniji... ESSB djeluje u skladu s načelom otvorenog tržišnoga gospodarstva sa slobodnim tržišnim natjecanjem, dajući prednost učinkovitoj raspodjeli resursa te u skladu s načelima određenima člankom 119”. U tom članku stoji i da “aktivnosti država članica i Unije podrazumijevaju poštovanje općih načela - stabilnih cijena, zdravih javnih financija i monetarnih uvjeta te održive platne bilance”.
Pitanje: kojeg od tih načela se Hrvatska smije ili želi odreći?
Lisabonski sporazum određuje i da je savjetovanje s Europskom središnjom bankom potrebno o svakom predloženom aktu Unije iz nadležnosti ESB-a i o svakom prijedlogu propisa nacionalnih tijela koji ulazi u područje nadležnosti ESB-a. Sve odluke o monetarnoj politici i regulativi banaka koje donosi EU, ali i pojedine države članice, moraju biti usklađene sa statutom ESB-a.
Tu je napokon i rečenica koja objašnjava ESB-ovo pismo hrvatskoj Vladi koje je u petak podiglo na noge zastupnike: “O pitanjima iz područja svoje nadležnosti Europska središnja banka može podnositi mišljenja odgovarajućim institucijama, tijelima, uredima ili agencijama Unije ili nacionalnim tijelima”.
Vlada je bila obavezna pitati Europsku središnju banku za mišljenje o izmjenama Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, a ESB-ova je obaveza bila dostaviti Vladi svoj odgovor. Procedura je, znači, ispunjena. Sve dok se ne pridružimo eurozoni, za nas mišljenje Europske središnje banke nije obavezujuće, ali svaki korak koji ostane neusklađen vodi novoj promjeni zakona. To je cijena demagogije.