U građevinskim projektima uvijek su se pojavljivali sporovi, no današnji su klijenti još osjetljiviji na troškove pa je za uspjeh projekata usredotočenost svih strana važnija nego ikad prije. Na dvodnevnoj "Regionalnoj konferenciji o arbitraži i alternativnom rješavanju sporova – sporovi u građevinskim projektima" u Dubrovniku govorit će se i o tome. Panel "Višestupanjske klauzule o rješavanju sporova – izbjegavanje i rješavanje sporova" pokušat će pronaći odgovor na pitanje kako učinkovito riješiti one sporove koji su ipak neizbježni, a njime će moderirati jedna od vodećih stručnjaka na tom području Aisha Nadar.
U svojoj dosadašnjoj karijeri rješavala je sporove u koje su bile uključene organizacije kao što su Svjetska banka, Američka agencija za međunarodni razvoj i Ministarstvo obrane SAD-a. Nadar je bila i službenica Odbora za međunarodne građevinske projekte Međunarodne odvjetničke komore i kao supredsjedateljica Radne skupine ICC-ja za Izvješće ICC-ja o arbitražama u građevinskoj industriji. Danas je viša konzultantica u Advokatfirman Runeland u Stockholmu i potpredsjednica je Komisije ICC-ja za arbitražu i ARS. U razgovoru za Jutarnji list objašnjava je kako se doskočilo potrebi za brzim rješavanjem sporova u infrastrukturnim projektima, koji su doprinosi vijeća za sporove, ali i kako u svemu pomažu Stručna pravila ICC-ja.
Svi znamo da često postoji potreba za metodama brzog rješavanja sporova u infrastrukturnim projektima. Na koji način je udovoljeno toj potrebi?
Jedan od najranijih primjera ‘brzog‘ rješavanja sporova bila je tradicionalna uloga arhitekta ili inženjera kao stručnog presuditelja u sporovima među ugovornim stranama. Međutim, činjenica da arhitekta ili inženjera tradicionalno plaća naručitelj dovela je do zabrinutosti oko nedostatka nezavisnosti. Kao posljedica toga, većina standardnih obrazaca ugovora o građenju sadržava treću nezavisnu stranu, poput vijeća za sporove (VS). Iako su se VS-ovi pokazali učinkovitima u rješavanju određenih građevinskih sporova, ne bi ih se trebalo smatrati alternativom arbitraži. Oni su općenito uključeni kao korak u višerazinskom rješavanju sporova, a arbitraža predstavlja konačni korak.
Koja je razlika između stalnih i ad hoc vijeća?
Stalno vijeće se osniva kada ugovorne strane sklope ugovor o građenju. Ad hoc vijeće osniva se tek nakon što nastane spor. Korisna daljnja razlika postoji između Vijeća za rješavanje sporova (VRS) koje ugovornim stranama izdaje ugovorno izvršivu odluku i Vijeća za razmatranje sporova (VRaS) koje ugovornim stranama daje neobvezujuće preporuke.
Koje su prednosti, a koji nedostaci vijeća za sporove?
Glavna prednost VS-ova je da mogu izbjeći i riješiti sporove na brz i povoljan način. VS-ovi mogu, takoreći, služiti kao ‘osiguranje‘ od dugotrajnih sudskih postupaka i arbitraže, ali po mom mišljenju, glavna prednost VS-ova je mogućnost sprječavanja prerastanja problema u sporove. Međutim, isključivo stalno vijeće može pomoći ugovornim stranama u izbjegavanju sporova, budući da je dostupno od samog početka i prati projekt. Za razliku od drugih metoda alternativnog rješavanja sporova koje počinju nakon nastanka spora, stalni VS imenuje se na početku dugoročnog projekta. Ugovornim stranama može pomoći u rješavanju nesuglasica koje se pojave tijekom provedbe ugovora i pomoći im u rješavanju njihovih nesporazuma u ranoj fazi – zadržavajući fokus na uspješnoj provedbi projekta.
Kako se Stručna pravila ICC-ja mogu koristiti u ovim projektima?
Kao i vijeća za sporove, stručnjaci ICC-ja ugovornim stranama mogu pružiti priliku dobivanja procjene spora od neutralne treće strane. Rana procjena, koja je neobvezujuća, osim ako ugovorne strane odluče drukčije, ako se koristi u pravom kontekstu, ugovornim stranama može pomoći da održe komercijalno usmjeren fokus i usklade svoja očekivanja s ugovornom stvarnošću.