Jovanka Budisavljević bila je dizajnirana da postane Titova supruga: riječ je o jednom od najboljih pogodaka ondašnjeg političkog PR-a, koji se u komunizmu nazivao agitpropom.
Jovanka je imala relativno bogato ratno iskustvo, preživjela je s Titom famozni desant na Drvar i, što je najvažnije, bila je Srpkinja iz Hrvatske. Ne iz bilo kojeg dijela Hrvatske, nego iz Like, gdje su srpsko-hrvatski odnosi u ono doba bili još gori nego danas, i gdje su ustaše počinili mnogo, mnogo zla.
Jovanka Budisavljević bila je, dakle, kao izmišljena da postane Jovanka Broz, da počne simbolizirati bratstvo i jedinstvo, kao stožerni ideologem druge, Titove Jugoslavije.
Što će vam, uostalom, bolji simbol bratstva i jedinstva od braka mlade ličke partizanke, Srpkinje, i velikog partizanskog vođe, kajkavskog Hrvata?(Drugo je pitanje što bratstvo i jedinstvo, čak i kada je posezalo za tako snažnim simbolima, u stvarnosti nikad nije postojalo, o čemu svjedoče ratovi iz devedesetih.) Osim što je u zajednici s Titom simbolizirala hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo, Jovanka Broz svom je suprugu i njegovoj državi pomogla da promijene imidž krute komunističke diktature.
Jugoslavija se, poslije raskida sa Staljinovim Sovjetskim Savezom 1948., prirodno morala početi naginjati prema Zapadu. Javna prezentacija vodećih jugoslavenskih državnika - danas bismo govorili o lifestyleu - predstavljala je značajan segment u tom zaokretu udesno.
A Jovanka, s golemim punđama, bundama, kičasto raskošnim haljinama, takva Jovanka je činila perfektnu scenografiju za stvaranje novog Titova imidža, koji je dominirao Jugoslavijom, ali i velikim dijelom svijeta u pedesetima a osobito u šezdesetim godinama. Tito je tada, prilično namjerno, glumio diktatora s vrlo ljudskim licem, komunističkog playboya koji je uživao u društvu međunarodnih i domaćih filmskih zvijezda, podjednako kao i u društvu svojih ideoloških drugova, suosnivača Nesvrstanih.Brijuni, Cadillac bez krova, lovački trofeji i Jovankin jedinstveni stil, koji danas može izazivati samo podsmijeh, upotpunjavali su svjetsku sliku Josipa Broza Tita kao drukčijeg, prozapadnog, gotovo humanog komunističkog lidera: ta se inscenacija u dijelu zapadne javnosti održala donekle i do danas, a svakako je bila jako prisutna početkom devedesetih godina kad su Tita, sasvim ozbiljno, smatrali pronalazačem formule za zajednički život pojedinačnih državotvorno orijentiranih nacija na području zapadog Balkana. Trebalo je desetke i desetke tisuća mrtvih da bi se taj fatalni mit razbio.
Povijesno i politički gledajući, Jovanka Broz odigrala je najvažniju životnu ulogu podržavajući stvaranje posve specifične ikonografije Titove Jugoslavije: radi se o jedinoj komunističkoj državi i jednom komunističkom vođi koje je Zapad ikad volio. No, Jovankin se značaj iscrpljuje na toj, simboličnoj i ikonografskoj razini. Kada je riječ o unutarnjoj politici, njezin se utjecaj na Titove odluke značajno precjenjuje. Iz danas poznatih dokumenata, kao i iz sve brojnijih sjećanja, zapisa, memoara preostalih Titovih suvremenika, jasno je da je Jovanka u zadnjem desetljeću Brozova života stvarala realne probleme njegovim bliskim suradnicima, što je sve dovelo do osnivanja posebne komisije za istraživanje njena ponašanja, te, naposljetku, do njena udaljavanja iz javnosti.
Međutim, potpuno je nejasna bilo kakva politička motivacija Jovankina sukoba s Titovim vojnim i političkim ađutantima. Dapače, relativno je razvidno da stvarne, dubinske političke pozadine nije ni bilo. Radilo se, prije svega, o žestokoj ljubomori, zavisti i volji za moć osobe koja se kroz desetljeća navikla da bude u središtu političkih zbivanja, i koja nije željela ni mogla podnijeti marginalizaciju.
Ne postoji, naime, niti jedna konzistentna linija njezina političkog djelovanja: povezanost s ličkim partizanskim generalom Đokom Jovanićem mogla bi voditi prema srpskom nacionalizmu, ali neki od Jovankinih najvećih protivnika iz Titova bliskog kruga bili su baš Srbi.
U Jovankinim postupcima tijekom sedamdesetih godina našlo se, prilično očigledno, puno više ludosti nego sistema. Premda je sedamdesetih godina bivša Jugoslavija postigla razmjerno visok životni standard (Hrvatska je u to vrijeme doživjela svoju prvu pravu turističku eksploziju), ona je iznutra počela žestoko atrofirati. Masovnom represijom poslije slamanja Hrvatskog proljeća, Titov je režim pokazao da nije kadar prihvatiti niti jedan stvarni demokratski izazov.
Poslije Titove smrti režimske su sastavnice postajale sve slabije, dok su unutarnje suprotnosti jačale, što je moralo dovesti do brutalna raspada. Da je Jugoslavija funkcionirala na osnovama čvršćim od Titove ideologije karizme, možda se mogla raspasti mirnije i bezbolnije.
S Titovom smrću Jovanka Broz je postala nitko i ništa.
Njezino, pomalo operetno unutarnje progonstvo i njezin trećerazredni status u Beogradu, koji se nisu mijenjali neovisno o promjeni vlasti u Srbiji, svjedoče da gospođa Broz nije imala baš nikakav politički potencijal: s njom nitko nije htio koalirati, nitko nije tražio njezinu potporu za bilo što, nikoga nije zanimalo što ona misli o sadašnjosti. Njezino vrijeme požutjelo je zajedno s brijunskim slikama Tita, Nasera i Nehrua.
Jovankina je agonija trajala 33 godine: pet godina dulje od braka s Titom (vjenčali su se 1952.). Njezina biografija vjerojatno pruža dovoljno materijala za oporu kostimiranu melodramu, ali nimalo za ozbiljan povijesno-politički film.