Dean Kotiga je lovac. U kvizu. Naglasak je na slovu “i”, dakle Kotíga. Iz Motovuna je, živi u Zagrebu. Ima 28 godina, nema suprugu, nema djece. Ima djevojku. Nedavno je bio u Istanbulu, u vrijeme terorističkih napada u Europi. Bio je na ogromnoj aveniji Istiklal koja vodi na Trg Taksim... Kotiga zna puno. Miljenik je televizijske publike, oduševljava svojim točnim odgovorima i duhovitim primjedbama, u kvizu. Vrlo je ležeran. Pretvorio je hobi u zanimanje. Inače, profesor je komparativne književnosti i još nečega... Izmišlja kvizove, pitanja, natječe se. Lovac je. Lovac ima strahovitu odgovornost i ulogu. Bio i milijunaš...
Što je kotiga?
- Znam da ima nekakva haljina u primorskoj narodnoj nošnji. Zove se kotiga. Puno više ne znam.
Jeste li zadovoljni svojim znanjem?
- Eeee, to je teško pitanje. Jednom kad se naviknete ‘piti iz te pipe’ vi ste stalno žedni. Želim znati što više. Nije samo čitanje bitno. Mora se živjeti, iskusiti, putovati...
Kad ste počeli?
- Majka kaže - od najranijeg doba. Počeo sam čitati već s dvije godine, veli mama. U hotelu Kaštel, na vrhu Motovuna, mama je bila s prijateljicama, ja s njom. Na stolu je, tada, bila Arena, tjednik. Gledao sam slova i pročitao: Ajena. Svi su ostali - paf... Prepoznavao sam slova pa slagao riječi. Mama i tata su u Motovunu. Mlađa sestra, antropologinja, je u Londonu, odnosno sada upravo u Los Angelesu. Studira. Što ćete popiti?
Vrući kakao.
- Ja colu s limunom, bez leda... Nikad mi ne donesu limun, ali uvijek puno leda... Naši konobari jednostavno - ne pamte...
Vidjet ćemo...
- Kad su Dantea pitali, na jednom prepunom trgu u Firenci, što ti Alighieri jedeš za doručak? On veli: tvrdo kuhano jaje. Prođe godina dana Dante opet u na tom trgu... Dođe isti čovjek i pita ga: s čime? Dante odgovori: s malo soli... Toliko o pamćenju...
Što ste po školovanju?
- Magistrirao sam komparativnu književnost, u Zagrebu na Filozofskom. I bakalaureat imam iz povijesti. Po Bologni. Nisam se bavio književnošću, osim što sam puno čitao. Osam godina sam pisao filmske kritike... Htio sam ostati raditi na fakultetu, ali nije se baš ‘klima’ pokazala...
Vrlo ste komunikativni, zanimljivo pričate...
- Evo konobara... Da vidimo? Dobro... zapamtio je, sve je u redu. Ovo je ipak Palace hotel...
I ležerni ste...
- Uspijevam ostati prirodan. Televizija me nije promijenila. Kao klinac sam bio farabuto, tako mi Istrijani to zovemo. Smirio sam se, ali sam ostao jako radoznao. Volim educirati ljude, ali ne i soliti im pamet. Često sam držao predavanja, na faksu. O svemu. O ljenjivcima, na primjer... Životinjama ljenjivcima. Sviđaju mi se.
Zašto baš ljenjivci?
- To je dobro pitanje... ima tu nešto... Slatki su, lijepi, neopterećeni... Meni je idol Garfield koji samo leži, jede, šali se i spava. I mrzi ponedjeljak.
Jeste li štreber? Gomilate znanje...
- Nisam robot. Nisam enciklopedist. Ne mogu znati sve o svemu. Postoje neka područja koja su mi bliska. Film, na primjer. To je iskustvo, jer gledao sam tisuće filmova. Zatim, putovanja su me oplemenila. Često sam bio član žirija na filmskim festivalima u inozemstvu. Od Portugala do Poljske. Ali, od toga ne možeš živjeti. Mi smo mala zemlja, malo tržište. Filmska kritika je kod nas svedena na margine, kao i književna kritika, kao i likovna kritika. To smo gotovo ukinuli kao što ćemo uskoro ukinuti i samu likovnost i književnost... kako je krenulo.
Razumijem da imate svoje specijalnosti, ali vi ipak znate o svemu puno. Kako?
- Puno toga me zaista interesira. Nešto na razini podatka, godine, imena... Ali najviše me tog, ipak, zanima na dubinskoj razini. Svjetsko prvenstvo u nogometu bilo je 1958. u Švedskoj. To znam. Ali, ne znam sve kako je teklo, jer je to puno prije mog vremena. Znam da je pobijedio Brazil, znam da je igrao Pele...
Sad se bavite samo kvizovima? Živite od toga?
- Da. Prije sam se bavio pisanjem pitanja za kviz, do ‘Potjere’. Znate, jedva sam čekao da navršim 18 godina kako bih mogao na kviz, natjecati se. Lazo Goluža je bio moj uzor. Ustvari, imam 4 uzora: Goluža, Bobby Fischer, Garfield i Monty Python.
Dovitljiv ste, vrckav... kreativan...
- To su shvatili na HRT-u pa su me uzeli da im pišem pitanja. Manje potroše na mene nego ako sam natjecatelj. Šalim se... Treba napraviti štosna pitanja od samo 150 znakova... 150 slova. Jedno moje pitanje u ‘Milijunašu’ je bilo: ‘Što je to, koza je: ovca nije?’. Opcije su bile A) Koza B) Je C) Ovca D) Nije. To je zblenulo natjecatelje. A odgovor je u samom pitanju. Koza. O tome se dugo pričalo... Dobar sam u tome, ne libim se to javno kazati. Sad živim od uloge Lovca u ‘Potjeri’. Ali, znam da to nije trajno rješenje. Niti bih htio to raditi cijeli život, eventualno u nekoj drugoj ulozi…
Ljudi vas prepoznaju na ulici?
- Da. Puno i previše.
Dobivate bolje meso kod mesara?
- Možda.
I danas puno čitate?
- Ekstremno puno čitam, svaki dan. Čitam knjige, enciklopedije, internet, novine... sve. Imam posao koji mi dopušta taj privilegij.
Je li čovjek kapacitiran za toliko znanja?
- Čovjek je kapacitiran za sve. U našem mozgu uvijek ima slobodnog mjesta za nove spoznaje. Važna je želja znati i - trud.
Kako pamtite? Imate sistem?
- Nemam. Pamtim, ali i puno zaboravljam. Fotografsko pamćenje je mit. To ne postoji, dokazano je znanstveno. Edison je rekao: uspjeh je 1 posto inspiracije i 99 posto - perspiracije. Znojenja, rada. Dakle - muka i užitak. To je sistem, ako baš hoćete. To što ljudi puno gledaju televiziju nije problem. Problem je - što gledaju na televiziji. Ne treba sve gledati. Televizija nudi i briljantne sadržaje. Dokumentarce BBC-ja, na primjer. Pogledajte 25 epizoda engleskog dokumentarca o Drugom svjetskom ratu kojeg pripovijeda Laurence Olivier. Doznat ćete zaista puno... Gledajte Povijest umjetnosti, gledajte Ruski balet... Tako se uči. Televizija je medij izbora, a ne zatupljivanja. Idite u Kinoteku u Tuškanac... Velik društveni problem je nečitanje. Moderno doba, potpuno neopravdano, manifestira želju za brzinom. Učenje i brzina ne idu zajedno. Film je, pogotovo američki, brz i jako glasan. Knjiga traži tišinu i razumijevanje.. Obračun sa samim sobom. Dok čitamo, mi razmišljamo. Često o sebi...
Disciplina?
- Apsolutno. Ljudi ne žele disciplinu. 99 posto ljudi su mediokriteti... Prosjek vlada društvom. Kad bi prosjek bio da svi pročitaju po 15 knjiga godišnje, da svi odu na nekoliko izložbi, prosječni ljudi bi bili genijalni. Međutim, nije tako.
Postoji neki trik koji pomaže pamtiti, učiti?
- Nema. Rekao sam vam - fotografsko pamćenje ne postoji. Ima nekih mnemotehnika, ali to nije pouzdano. Neki ljudi pamte imena muza mnemotehnički...
Znam. Tum peccet.
- Da. Ali, ne možeš sve tako.
Zašto ‘Potjera’ ne ide svaki dan?
- Mi smo mala zemlja s malim tržištem. ‘Potjera’ je engleski kviz, počela je 2009. u Britaniji. Na početku je u Hrvatskoj išla samo dva puta tjedno, sada četiri. Mi imamo limitiran broj natjecatelja u Hrvatskoj koji su voljni sudjelovati i koji puno znaju. Nisu svi ni voljni igrati. Mislim da je dosta četiri puta tjedno.
Ja mislim da je premalo.
- Moje iskustvo mi kaže da je dovoljno.
Kviz je - igra?
- Svakako. To je njegov osnovni element.
Zašto vi ne izmislite kviz?
- Izmislio sam nekoliko. Još nekoliko imam u glavi. Hoću, napravit ću dobar kviz.
Što je pub kviz?
- Pub kviz postoji sedam, osam godina. Počeo je u Booksi u Martićevoj i još u nekim lokalima. U Zagrebu, u Rijeci... To su kafići i slično. Ljudi su ‘gladni’ kvizova. Skupe se ljudi, dogovore i igraju kviz. Novac nije važan. Važno je natjecanje i zajednički provedeno vrijeme. To vam je znanje, zabava i - pivo.
Postoji li Svjetsko kviz prvenstvo?
- Itekako postoji. International Quizzing Association ima sjediše u Londonu i radi Svjetsko prvenstvo jednom godišnje, obično u lipnju. U Hrvatskoj se, do sada, održalo dva puta, 2014. i 2015. Sudjeluje oko 60 zemalja, oko 1500 ljudi. Cijeli svijet igra kvizove. Sad nastoje da se taj pub kviz prebaci na višu, ozbiljniju razinu. Kod nas se to odvija na Filozofskom fakultetu.
U čemu je draž?
- Ljudi se opuštaju, druže se... Nema pritiska kamere, televizije i love. Usput pričaju o - politici. Haaahaahaaa... Najčešće se pub kvizovi održavaju petkom. Ugodno provedena večer. To je to... No, tako je prije dvije godine i u Hrvatskoj osnovan Kviz savez. Ja nisam član odbora, ali kad god mogu pohvalim taj savez jer izvrsno radi. Imaju i ekipno prvenstvo Hrvatske, a i prvenstvo mješovitih parova. Tu se rađaju novi talenti...
Kako stoje naši ‘kotige’ u svijetu?
- Ima tu problem. Tek kad se uspoređujemo sa svijetom vidimo - koliko smo mali.
Pa, nismo blesavi...
- Nismo blesavi, ali to je isto kao da uspoređujete naše nogometaše s Messijem. Imamo nekoliko zaista izvanrednih, ali većina to nije... Imamo jednu, u svijetu poznatu igračicu, koja se zove Dorjana Širola. Ta mlada dama je službeno među 20 najboljih kviz igrača u svijetu, što je ekstremno teško postići i stalno održati. Širola je iz Rijeke, ali sad je sve više Britanka, živi i radi u Engleskoj. Bio sam s Dorjanom lani u Rotterdamu, u Nizozemskoj, na ekipnom Europskom prvenstvu. Igrali smo, naravno, za Hrvatsku. Dorjana Širola je najbolja ženska igračica svijeta. Malo ljudi zna za nju jer nije medijski eksponirana. Tiha je, a zna - sve.
U kontaktu ste s njom?
- Jesam. Dat ću vam njen broj. Hoćete?
Jasno da hoću.
- Dakle, da nastavim: ima nas još pet, šest Hrvata koji smo među prvih sto pedeset u svijetu. To je vrlo dobro da smo među tim vrhunskim ‘zvjerkama’ kviza.
Pušite?
- U životu nisam ni jedan dim povukao.
Pijete?
- Pijem malo. Pa svaki Istrijan popije čašu vina uz ručak. Volim popit fino vino. Ali, pojavio se nekakav kamenac na mojoj žuči, što nije dobro u mojim godinama. Pijem zato sve manje i manje...
Koji je motiv jednog igrača kviza? Novac? Pobjeda? Biti najbolji? Istaknuti se?
- Meni je, kao natjecatelju, jedini motiv - igranje i testiranje samog sebe. Nikada mi novac nije bio osnovni motiv sudjelovanja u kvizu. Zato i jesam ležeran, kako vi kažete. Ja sam prokockao sve što sam već dobio. Kad sam bio na ‘Milijunašu’, imao sam pitanje od 250.000 kuna, a nisam slutio pojam o odgovoru. A, ipak, rekao sam da je moj odgovor - konačan. Prokockao sam sve. Pao sam na 32.000 kuna. Neki će reći - izgubio. Užitak je onaj povećani adrenalin koji vas obuzme dok čekate jeste li pogodili ili niste... Meni je oduvijek nedosanjani san bilo - otvoriti milijunsko pitanje. To nadrasta i sam kviz. To je više od kviza. Htio sam čuti i vidjeti zadnje pitanje. Znao ja ili ne znao. Moram probati. To je čudna psihička situacija. Ali, i gušt. Prokockao sam 100.000 kuna već u 18. godini... Ja, zapravo, ništa nisam izgubio. Ja tek - nisam dobio. Došao sam na kviz s nula kuna, a otišao s 32.000. To je u redu.
Filmski kritičar ste, također. Onaj film ‘Milijunaš’ je dobar?
- Nije važno što se prikazuje u filmu, nego kako se prikazuje. Taj film ne kotira kao neki jako ozbiljan film. Ja mislim da je dobar zato što je uspio jednu nefilmičnu formu, kviz, pretvoriti u dinamičan i zanimljiv igrokaz, film. Kviz je nefilmična forma. On je ekskluzivna televizijska forma. Traje 30, 45 minuta. Vi imate studio i dva čovjeka koja su jedan nasuprot drugoga. To je kviz. Tu je sve.
Kvizovi se emitiraju uživo?
- Nijedan kviz se danas ne emitira uživo.
Ne bi li bilo napetije?
- Mislim da ne bi. Ako ne znate konačan rezultat kviza ili nogometne utakmice, vi ih možete gledati kad god hoćete...
Imate specijalnosti koje volite i znate?
- Kviz i kuhanje. Vidi se na meni da sam dobar kuhar. Volim fino jesti. Gurman sam. U kvizu su mi bliske društvene znanosti i kultura. Slikarstvo, arhitektura... glazba.
To nije dovoljno...
- Točno. Moram biti vrlo širokog znanja. Zato svaki dan učim, baš svaki. Učim i nove pojmove, nove riječi. Vrijeme tehnologije je. Naravno, to znanje koje pripremom za kviz steknete koristit će vam, često, i u svakodnevnom životu. To je dobro znati.
Imate suprugu?
- Imam djevojku. S njom živim u Zagrebu. Djece nemam, koliko znam...
Što ste neki dan radili u Istanbulu? Nazvao sam vas telefonom, vi u Turskoj...
- Bio sam vidjeti Istanbul.
Bilo vas je strah?
- Je. Priznajem. Bilo me jako strah. Sletio sam u subotu, na dan kad je na aveniji Istiklal ujutro eksplodirala bomba. Čovjek se raznio. Poginulo je pet ljudi, ozlijeđeno 40. Ujutro sam još bio tu i vagao: idem ili ne idem. Kupio sam kartu prije šest mjeseci... Nije bilo jednostavno odlučiti. Uz to, putujem avionom.
Mogli smo ostati bez Kotige...
- Mogli ste... ipak, otišao sam. Djevojka mi je obećala da će sve biti u redu, i drago mi je da je obećanje i ispunila. Ostao sam, čak devet dana. Nije mi bilo svejedno. Izbjegavao sam gužve. Svega sam jednom-dvaput otišao u Istiklal. Prvih je dana grad bio prazan. Turci su se prestrašili. Uz to, na treći dan mog puta u Istanbul dogodio se Bruxelles. Sad nije vrijeme za igdje ići.
Pišete knjigu?
- Knjigu pitanja.
Zbližili ste se s Tarikom Filipovićem. Znate li što znači Tarik?
- Ne znam.
No, no... Tarik znači zvijezda Danica, a i noćni gost. Na arapskom.
- Da. Cijenim Tarika. Vrijedi mnogo taj noćni gost.
Još nešto ne znate?
- Ima jako puno toga što ja ne znam. Većinu ja - ne znam. Ja, zapravo, ne znam gotovo ništa. Ljudi koji malo znaju, misle da znaju. Oni koji znaju malo više od ovih prvih, znaju da ne znaju ništa. To sam ja.
Skromni ste?
- Neki će reći suprotno... A, zapravo sve je to - show business.
...
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!