Pred kraj prošle i početkom ove godine objavili smo rezultate istraživačkog izvještaja „Izgubljeno desetljeće“. Rezultati o kojima smo izvijestili nastali su u sklopu anketnog istraživanja na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika, kojeg su 2021. godine proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) u suradnji s Društvom za oblikovanje održivog razvoja (DOOR). Cilj istraživanja jest steći uvid u vrijednosti i stavove hrvatskih građana o pitanjima klimatskim promjenama, okoliša i energetske tranzicije, te usporediti navedene stavove s onima od prije deset godina, kako bi se uočile moguće promjene važne za zaokret prema održivijem i na klimatske promjene otpornijem hrvatskom društvu.
Rezultati dosad objavljeni, odnosili su se na percepciju građana o važnosti različitih okolišnih i društvenih problema u Hrvatskoj, razinu zabrinutosti građana stanjem u okolišu, percepciju odgovornosti različitih aktera prema stanju u okolišu te motivacijskim i bihevioralnim čimbenicima koji su povezani sa osobnom spremnošću na promjene koje doprinose zaštiti okoliša i klime. Pisali smo o tome kako nalazi i ovog istraživanja ukazuju na to da klimatske promjene postaju dio životnog iskustva sve većeg broja ljudi s obzirom na to da je gotovo jedna trećina ispitanika odgovorila kako je unazad godinu dana u vlastitom susjedstvu bila jako pogođena ekstremnim vremenskim pojavama, kao što su oluje, toplinski valovi, suše, poplave, i slično. Ovo istraživanje stoga se može pribrojiti nizu drugih istraživanja koji ukazuju na hitnost poduzimanja sistemskih promjena za ublažavanje i prilagodbu na klimatske promjene.
Jedna od najznačajnijih promjena koja se zaziva kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini, odnosi se na energetsku tranziciju koju u Hrvatskoj, prema rezultatima provedenog istraživanja, važnim smatra većina građana (preko 70%). Građani (iznimno) važnim smatraju sve prikazane aspekte tranzicije, od smanjenja energetske potrošnje u prijevozu i ekonomiji, do učinkovitije uporabe energije u industrijskoj proizvodnji i kućanstvu. Pritom relativno najveću percipiranu važnost građani prepoznaju u dva aspekta energetske tranzicije - smanjenje potrošnje energije u ekonomskim procesima (86,9%) te povećanje energetske učinkovitosti uz pomoć novih tehnologija (88,6%), a što ispitanici ujedno ocjenjuju kao najvažnije aspekte nadolazeće energetske tranzicije.
Građani očekuju od vlade, lokalnih vlasti i gospodarstva da budu predvodnici u energetskoj tranziciji
Nadalje, rezultati istraživanja pokazuju kako hrvatski građani očekuju relativno puno od prosječnih građana, ali i od hrvatskog gospodarstva te lokalnih i nacionalnih upravljačkih struktura, za koje predviđaju ulogu predvodnika energetske tranzicije. Pod energetskom tranzicijom uobičajeno se smatra prijelaz na održivije energetske sustave koje obilježavaju univerzalni pristup energetskim uslugama te pouzdanost i sigurnost opskrbe energijom koja se učinkovito proizvodi iz niskougljičnih izvora energije.
Međutim, energetska tranzicija istovremeno podrazumijeva da je prijelaz na održivije energetske sustave participativan, pravedan i uključiv. Time se osigurava da je globalna promjena u štetnim načinima proizvodnje i potrošnje primjereno popraćena općim smanjenjem društvenih nejednakosti i povećanjem sudjelovanja svih u postojećim i nadolazećim tranzicijskim naporima, posebice društvenih skupina koje su najranjivije na štetne posljedice klimatskih promjena. S obzirom na to, odgovori na pitanje tko bi trebao biti nosilac tranzicijskih procesa za prijelaz u klimatsku neutralnost u Hrvatskoj pokazuju kako hrvatski građani ne percipiraju širok raspon aktera odgovornih za usmjeravanje Hrvatske prema energetski održivijoj budućnosti.
U više od 60% ukupnih slučajeva odabiranja dominantnih silnica tranzicije spominju se tek tri aktera kao najvažnija, a to su nacionalna i lokalna vlast (24,2%), pojedinac (20,8%) i industrijska poduzeća s visokom potrošnjom energije (15,9%). Ti rezultati postaju značajniji ako se usporede s prethodnom ocjenom angažiranosti različitih aktera u borbi protiv klimatskih promjena i zaštiti okoliša, pri čemu je najveći udio ispitanika upravo za tri prethodno navedena aktera izjavio da ne čine dovoljno. Istovremeno, neki ključni akteri o kojima često ovisi spomenuta participativnost i uključivost toliko dalekosežnih poduhvata, kao što su mediji (2,1%), gradovi i općine (10,4%) i ekološke udruge (4,0%), u velikoj su mjeri zanemareni kao mogući nositelji energetske tranzicije.
Energetska tranzicija mora biti pravedna i smanjivati energetsko siromaštvo
Kako bi se osigurala osjetljivost procesa energetske tranzicije na društvene nejednakosti, u svijetu i posebice Europi sve su glasniji zahtjevi za uključivanje politika smanjenja energetskog siromaštva u nacionalne strategije energetske tranzicije. Tako se sve više u službenim dokumentima, osim mjera ublažavanja klimatskih promjena te mjera prilagodbe na njih, naglašava potreba za osiguravanjem univerzalnog pristupa održivoj, sigurnoj i povoljnoj energiji. Također, trenutačna zbivanja na globalnom tržištu energije također doprinose rastućoj potrebi za osiguravanjem dostatne i kvalitetne opskrbe energijom, posebice kućanstvima koja su najviše ugrožena predviđenim rastom cijena energenata te posljedično ugrožena energetskim siromaštvom.
Uzroci energetskog siromaštva su rast cijena energije, uključujući i upotrebu relativno skupih energenata, pad prihoda i osobno siromaštvo te degradacija stambenog fonda (loša energetska učinkovitost) koji se ne obnavlja u onoj mjeri u kojoj bi mogao ili trebao. Posljedično, opasnosti energetskog siromaštva se najčešće očituju kroz sniženu kvalitetu života i negativni utjecaj na opće zdravstveno stanje, ostavljajući posljedice na fizičko i mentalno zdravlje, a očituju se također i kroz razne oblike marginalizacije energetski siromašnih slojeva društva.
Zbog raznih kontekstualnih čimbenika energetsko siromaštvo izazovno je jednoznačno definirati. To je jedan od razloga zašto u Hrvatskoj još uvijek ne postoji jedinstvena i prihvaćena definicija energetskog siromaštva. U različitim dokumentima EU najčešće se koristi definicija prema kojoj se kućanstvo može opisati kao kućanstvo u riziku od energetskog siromaštva ukoliko troškovi za energiju predstavljaju više od 10% prihoda kućanstva. S druge strane, energetsko siromaštvo se može opisati i kao situacija u kojoj određeno kućanstvo ne može priuštiti zadovoljenje primjerenih razina energetskih potreba, kao što su grijanje i hlađenje, osvjetljenje i funkcioniranje (neophodnih) električnih uređaja. Također, pri pokušajima definiranja i ublažavanja energetskog siromaštva važno je u obzir uzeti određene subjektivne aspekte proživljenog iskustva ovog specifičnog oblika siromaštva, kao što je osjećaj ugode u domu, strategije nošenja sa energetskim siromaštvom i samoprocjenu raznih drugih stambenih potreba i životnih uvjeta iz energetske perspektive.
Pitanjima o aspektima proživljenog iskustva energetskog siromaštva u sklopu istraživanja utvrđeno je kako 16,1% stanovništva u RH prijavljuje stambene nedostatke povezane s pojavom i nastankom energetskog siromaštva, kao što su krov koji prokišnjava, vlaga, trulež i dotrajalost u elementima stambenog objekta itd. Istovremeno, 5,4% ispitanika izjavilo je kako im tijekom zime nije bilo dovoljno toplo u kući/stanu (djelomična (ne)ugoda uočena je kod 21,5% ispitanika), pri čemu je 22,4% ispitanika kasnilo dva ili više puta s plaćanjem računa za režije (struja, plin, voda, grijanje...) isključivo iz financijskih razloga.
Ukidanje svih ulaganja i subvencija fosilnim gorivima preduvjet je za uspješnu energetsku tranziciju
Koliko je energetska tranzicija važna u kontekstu borbe protiv klimatskih promjena govori činjenica da je Europska komisija još 2019. godine ciljeve energetske tranzicije uključila u Europski zeleni plan, pri čemu je klimatsku akciju identificirala kao najveći prioritet Europske unije. Time, a i dodatnim naknadnim dokumentima Europska se unija obvezala da će sustavno poduzimati napore u cilju ostvarenja potpune klimatske neutralnosti do 2050. godine, što je učinjeno službenim ciljem Europskim zakonom o klimi sredinom 2021. godine. Pritom je važno istaknuti da će ostvarenje ovog cilja ovisiti i o odlučnijem ukidanju svih ulaganja, poticaja i subvencija za procese koji se temelje na ekstrakciji i upotrebi fosilnih goriva. Kako bismo dostigli klimatsku neutralnost do 2050. godine, prema nekim procjenama, poput onog u izvješću Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja iz 2020. godine, Europa mora prijeći na potpuno obnovljivi energetski sustav najkasnije do 2040. godine.
Pristup cjelovitom istraživačkom izvještaju možete pronaći na stranici projekta Metar do bolje klime.
Valja posjetiti i da su Zastupnici Europskog parlamenta prošloga tjedna pozvali EU da se bolje suprotstavi svojoj energetskoj ovisnosti o Rusiji i brzo osigura čistiju i pristupačniju energiju za sve-
