Pripadnost visokoj buržoaziji i eksploatiranje tema iz svakodnevnice toga sloja sadržaji su koje će na dobar način u hrvatsko slikarstvo uvesti upravo Miroslav Kraljević, i po tome je jedinstven u hrvatskoj umjetnosti. Nitko prije njega nije na tako jednostavan način ulazio u sve društvene sfere osjećajući se svugdje podjednako prirodno, tvrdi Zvonko Maković. Jednako suvereno prikazuje prizore iz rodne Požege, i most na Seini, i pomodne salone, i kazališta, i prizore iz finih kavana i iz jeftinih bordela.
Sve te slike, crteži i skice koji nastaju na svakom mjestu gdje umjetnik boravi zapravo su Kraljevićev intimni dnevnik. Najčešći su protagonisti žene, nerijetko je tamo i sam Kraljević, njegov se lik prepoznaje po elegantnoj odjeći.
Teza je Kraljevićeve retrospektive, koja se danas otvara u Gradskom muzeju Požega, a u prosincu ćemo ju vidjeti u Modernoj galeriji u Zagrebu, da je on jedan od umjetnika koji je najviše utjecao na generaciju koja dolazi, odnosno, da mnoga remek-djela nose naznake Kraljevićeva utjecaja, među kojima su i “Kiša” Milana Steinera, “Golgota” Ljube Babića, “U ateljeu bohema” Milivoja Uzelca, “Cinik” Vilka Gecana, prizori iz krčme Marijana Trepšea...
Čudo u salonu Urlich
Radeći prethodno retrospektivne izložbe Uzelca, Gecana i Trepšea, te izložbu hrvatskih ekspresionista, Maković je pokazao da su Kraljevićevi radovi ishodišna točka njihovih opusa. Došlo je vrijeme i za samog Kraljevića.
Ponajviše je taj odnos vidljiv na posthumnoj izložbi prerano preminulog umjetnika koja je održana 1913. godine, u salonu Ulrich. Uzelac se sjećao te izložbe kao čudesne; svjedoči kako se na otvaranju, iz poštovanja, na izložbi hodalo na prstima i šutke.
Kraljević je, tvrdi Zvonko Maković, “zajedno s Račićem i Becićem, dakle, münchenskim krugom, zatvorio ono poglavlje hrvatske umjetnosti koje se na maestralan način trenutačno može vidjeti na izložbi ‘Alegorije i arkadije’ u Klovićevim dvorima. Riječ je o razdoblju koje obiluje simbolima, alegorijama i estetikom”.
No, kada Račić umire 1908. godine, ta je vrsta realizma koji su započeli na temelju Maneta, završila svoju priču. Novim je putem krenuo jedino Kraljević, a taj je novi put - ekspresionizam.
Riječ je o razdoblju od jeseni 1911. do jeseni 1912., kada umire. Nažalost, nisu svi na vrijeme prepoznali njegov kasni rad, gdje je bilo i dosta erotike. “Kraljevićeva je imaginacija bježala u dijabolički raj erotike, bolesna erotika koja ne zaostaje ni pred pervezitetima”, pisao je Babić. “Babić nije imao umjetničku erotiku Gecana i Uzelca”, iz današnje perspektive tvrdi Zvonko Maković i nastavlja: “Shvaćati taj inventar kao frivolnu, snobovsku, zabavnu, u karikaturu nabačenu stvarnost, kako su ju čitali Babić i Krleža, govori ponešto o njima, a ne o Kraljeviću.”
Dva vodeća đaka
Ipak, treba reći i da je Miroslav Krleža na početku dobro precizirao razlike u karakterima dvoje vodećih münchenskih đaka: “Kraljević je temperamentan, fantastičan i toulouse-lautrecovski senzualan, dok je Račić ozbiljan i bez ikakve erotike.”
A Kraljevića, koji je stigao u München godinu dana poslije Račića i Becića, nisu dobro prihvatili. Za razliku od siromašnog Račića, bio je iz imućne obitelji, elegantno odjeven, ne oskudijevajući ni u čemu. Becić se ovako kasnije sjećao: “Teško je savladavao zanat, za nas onda dovoljno da ga proglasimo bez talenta. Još k tomu banalno ponašanje, koje je usvojio u Beču među studentima prava, naročito zdravice i ‘bruderschafti’ bili su za Račića dovoljan razlog da se od njega i društveno ogradi.”
Družio se stoga s ostalim studentima, a jedina srodna duša Kraljeviću iz ovih krajevim bila je Nasta Rojc. Maković smatra kako je razlog među ostalim i u sličnom podrijetlu. Kraljevićev otac bio je veliki župan, a Nasta Rojc bila je kći visokog državnog službenika. Oboje su bili kozmopoliti, šarmantni, otvoreni, inteligentni.
“Ovom izložbom želio sam pokazati ono što je prije 29 godina rečeno u izuzetno važnoj monografiji o Miroslavu Kraljeviću Vere Horvat Pintarić; priču o Kraljeviću kao velikom europskom slikaru, umjetniku koji je inspiraciju gradio direktno iz života, čije je djelo biografija svijesti. Autorica je kontekstualizirala Kraljevića u europskom slikarstvu te jasno naznačila posljedice koje je ostavio”, zaključuje Maković.