Članovi ansambla HNK Varaždin , Hana Hegedušić i Robert Plemić, te njihova gošća Lela Margitić na sceni Rogoz praizveli su ovaj tjedan predstavu “Pričaj mi o Gorkome”, adaptaciju knjiga “Fališ mi - zima/proljeće” i “Fališ mi jesen/ljeto” književnice, teatrologinje i prve intendantice u povijesti hrvatskoga glumišta Mani Gotovac. Tema komada je ljubavna, tj. ljubavnička priča iz romansirane autobiografije Mani Gotovac u kojoj se kao glavni muški lik pojavljuje ljubavnik kodnog imena Gorki. Premda u knjigama “Fališ mi” ljubavna priča nije jedina kojom se bavi Mani Gotovac, taj emotivni segment pripovijedanja posebno je odjeknuo u kulturnim krugovima koji se nisu libili dojučerašnju ženu od teatra proglasiti hrvatskom Marguerite Duras. Inače, dvodijelna autobiografija u izdanju Profila dosad je, prema riječima urednika Velimira Viskovića, prodana u 14 tisuća primjeraka; drugi tom predstavljen je ove godine u desetak gradova, a bio je i u užoj konkurenciji za Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo u 2011. U povodu predstave temeljene na književnoj uspješnici, razgovarali smo s Mani Gotovac, ovaj put ni o teatru, ni o politici, već o - ljubavi.
Duhoviti Dolenčić
“Pričaj mi o Gorkome” predstava je bez redatelja, nastala kao work in progress varaždinskog ansambla i vas osobno, jer ste sami priredili scensku adaptaciju dviju knjiga “Fališ mi”. Kako to da ste dopustili da se ljubavna priča, koja je i autobiografska i romaneskna, događa na sceni bez redateljske kontrole? Zašto niste pozvali nekog od redatelja kojima vjerujete, Paola Magellija, Damira Zlatara Freya, Ivicu Buljana...
- Kada sam napisala svoju prvu proznu knjigu “Fališ mi, zima/proljeće”, nije mi padalo na pamet da bi se ona mogla adaptirati za teatar. Teatra mi je bilo dosta na svaki način, dosta te kaljuže u kojoj je prvi zakon “ja tebi, ti meni”, u kojem si poslušnik i doušnik, a rijetko kreativac, u kojem se i Hamletom postaje po seksualnim vezama. Tada sam tako mislila. Onda sam na festivalu u Umagu gledala Hanu Hegedušić i Roberta Plemića. Osupnuli su me, ne samo zato što su dobri glumci. Ošamutila me njihova glumačka ljubav. Podsjetili su me na priču iz moje knjige i, ako hoćete, na moju osobnu ljubav. I to je bio fitilj. Dvoje glumaca uvalili su me opet u teatar. Ajme meni. Uvalili su me opet i u čašu crnog vina, jer kako bez te čaše izdržati teatar? Predstavu je, dakle, pokrenula scensko-ljubavnička energija Hane i Roberta. A ne moja. Zatim sam objavila drugu knjigu “Fališ mi, jesen/ljeto” i odmah ih pozvala da čitaju ulomke na njezinu predstavljanju u Varaždinu, na najmanjoj pozornici na svijetu, koja nosi ime po glumcu Zvonimiru Rogozu. Nešto poslije uključila se i Lela Margitić, a s njom, naravno, i “Stilske vježbe”. Na početku sam mislila kako će sve to biti svojevrsna književna večer. Tu bi redatelj bio suvišan. Radila sam na adaptaciji sporo, slušala glumce, pratila kamo se kreću taj muškarac i te dvije žene... počela je nastajati predstava. Bile su to slučajnosti, iznenađenja. Na sceni se tkala ljubavna priča. Nisam više mogla nikoga pozvati, svatko bi se tu, u tom našem međusobnom zavođenju, osjećao kao uljez. I tako nisam nazvala svoje omiljene redatelje, kao što su Magelli, Frey, Buljan, Jelčić, Frljić, Dobra... ili ih nisam nazvala jer oni ne bi imali baš nikakvog interesa za takav projekt, a ja to nisam željela od njih čuti, ne znam. Znam da mi je poslije jedan između njih rekao kako će on raditi, naravno, posve drukčiju predstavu prema mojim knjigama. A nazvao me i duhoviti Krešo Dolenčić, s kojim povremeno uživam u razgovorima, i predložio: ‘Pa daj napiši odmah i oštru kritiku, to bi bilo sjajno’.
Uvaženi redatelj predložio vam je da sami pokopate vlastitu predstavu? Zanimljiva ideja... što ste na to rekli?
- Bila sam oduševljena. Smijali smo se. “Bolje da ja sve sasječem”, rekla sam, onako kako to i inače radim, bolje da to učinim prije nego što to učine drugi.” To sam i namjeravala. Ali počela sam uranjati sve dublje i dublje, tonula sam u proces nastajanja predstave, i više se nisam mogla vratiti. Shvatila sam, red je na kritičarima, nije na meni.
Ne osjećam krivnju
Živimo u vremenu u kojem je gotovo nepristojno govoriti o ljubavi. Ipak, vi ste bez sustezanja, u knjigama, iznijeli jednu preljubničku, ljubavnu priču, a sada ćete i u predstavi. Bi li vas bilo sram da to nije romansirna autobiografija?
- Kada to ne bi bila literatura, nego isključivo moja osobna priča ili loša izmišljotina, bacila bih sve u koš za smeće i stidjela bih se do kraja života što sam tako nešto uopće objavila. Naprotiv, reakcije pisaca poput Paljetka, Brešana, Matešića, Baretića, reakcije teoretičara, mog urednika Velimira Viskovića, pa Andree Zlatar, Igora Mandića, Jovana Ćirilova…i napokon reakcije čitatelja dale su mi kuražu. Zato se ničega ne stidim. Štoviše, ponosna sam što sam se u hrvatskom jeziku, u prvoj i drugoj knjizi, usudila govoriti, između ostaloga, i o ženi - preljubnici. O onoj o kojoj se kod nas šuti ili šapuće na uho, koja je uvijek samo u zagradama, o kojoj je kod nas govoriti ili pisati, točno kažete, nepristojno. Neprimjereno je uopće govoriti o ljubavi u Hrvatskoj ako ona nije društveno ozakonjena, ako nije majčinska, bračna, legitimna. O strasti, o erotici, o ljubomori, o zabranjenoj ljubavi, o ljubavnicima koji se osjećaju kao izgnanici, o ljudima koji su izmješteni iz svijeta, sve je to nepristojno. A ja sam željela upravo to. Drugo mi se činilo lažnim i licemjernim. Znala sam unaprijed kako će neki naši uglednici, oni famozni kvaziintelektualci koji su puno pametni i u svemu imaju pravo, znala sam da će oni moj ljubavni motiv a priori smatrati trivijalnim.