Polomiše se kolege novinari, a i ja među njima, da u trenutku Arsenove smrti, kako i priliči, riječima iskažu posljednju počast njegovom autorskom i izvođačkom geniju, njegovim brojnim, a grandioznim djelima, besmrtnim stihovima i božanskoj glazbi. Ubiše se kolege novinari i od tuge i od posla pa bijaše po novinama i portalima nadahnutih i decentnih te generalno gledano lijepih i pametnih tekstova u spomen na preminulog Arsena. Ispuniše novinari kolovoza A.D. 2015 svoj zadatak, misiju i poslanje, kako su god najbolje umjeli i znali, ali badava im bio trud kad sve te novinske tekstove - ma koliko u njima bilo i proze i poezije i umjetnosti, a ne samo novinarstva u koje mnogi, nažalost, sve manje vjeruju - usporedimo s ovime što učini Arsenov sin Matija na netom objavljenom albumu jednostavnog naslova “Matija svira Arsena” i naslovnice što podsjeća na staru razglednicu ili “kartolinu”, kako bi to rekli oni stari Dalmatinci koji se još sjećaju kako su nekoć važne vijesti i pisma slali poštom, a ne “emajlom”.
Korak dalje
Pa što to učini naš najistaknutiji jazz pijanist na albumu tako prozaičnog naslova “Matija svira Arsena”? Iz naslova je već jasno, Matija se uhvatio Arsenove glazbe koja je u trenutku njegove smrti u svim tim novinskim tekstovima nekako ostala u blagom drugom planu, iza njegove poezije pa je prearanžirao i potom sam, s izuzetkom svojevrsnog bonusa, “Razgovora s konobarom” s Massimom za mikrofonom i “Ne plači” s Miroslavom Tadićem za klasičnom gitarom, izveo s božanskim nadahnućem na majstorski realiziranoj snimci Mire Vidovića u posve praznoj velikoj dvorani “Lisinski”. Učinio je Matija nešto slično s očevim skladbama i na albumu “Drugi pogled” iz 2006. godine na kojem su gostovali Arsen u “Sve što znaš o meni” i majka Gabi u “Kući za ptice”, no rekao bih da ovo nije samo korak dalje u istom pravcu - premda tehnički jest tako - nego nešto mnogo više.
Snimka realizirana u samo jednom danu, 2. rujna 2015. godine, tek dva tjedna nakon Arsenove smrti, čisto stilski gledano, Matijina je elegantna šetnja na razmeđi jazz i klasične glazbe, dakle ne tako daleko od onoga čemu ovaj naš vrhunski pijanist, školovan na akademiji u Grazu, često teži. No, “Matija svira Arsena” je i nešto mnogo više i važnije od tek zgodne Matijine “stilske vježbe” na temu Arsenovih skladbi; veće i važnije ne samo za Matiju nego i za sve one koji će doći u dodir s ovom prekrasnom glazbom i veličanstvenom izvedbom. Mogao je, eto, Matija kod sebe doma ili u roditeljskom stanu sjetno i nježno, onako za sebe i svoju vlastitu tugu, prebirati po klaviru, otrti suzu s lica i reći sam sebi: “Evo, tata, ovo sam odsvirao u spomen na tebe”. Objavom snimke, pak, ova glazbena priča - bolje rečeno neka vrst Matijina requiema za Arsena kojeg nije tako nazvao i time sebe poštedio od pretencioznosti - postaje i stvar svakoga od nas tko se u životu suočio sa smrću mame ili tate, bake ili djeda, brata ili sestre, najboljeg prijatelja ili, ne daj Bože, djeteta.
Aleja uspomena
Naime, izvlačeći esenciju boli i tuge iz ionako sjetnih Arsenovih tema poput “Sve što znaš o meni”, “Kuća pored mora”, “Dida moj” ili “Moderato Cantabile”, odnosno naslovne teme serije “Glembajevi” i dviju tema iz serije “U registraturi” - i tako redom od prve do posljednje skladbe - Matija je dotaknuo samu bit očeve glazbe. Uspio je i one pjesme u kojima su stihovi ako ne nadrastali, onda bili al pari samoj glazbi pa nam i dalje zvone u ušima i uz ove instrumentalne izvedbe, učiniti ne samo funkcionalnima u naizgled “šparnom” izdanju za solo klavir, nego i barem podjednako lijepima kao i u originalnim izvedbama. Svirajući sam za klavirom, Matija je do kraja razotkrio samu srž očeve glazbe i podario joj osobni pečat velikog pijanista, razrađujući ih i protežući ih k horizontima koje je Arsen ocrtao, ali ne i ovoliko približio. Na neki način kao da je znao da će mu sin postati pijanist pa je posao plovidbe vlastitih skladbi do tih, još udaljenijih glazbenih obala ostavio njemu, čak i ako mu se ispočetka nije sviđalo što mu sin jako naginje jazzu.
A toga se Matija uhvatio ne kao zadatka ili posla, pa čak ni kao istraživalačke misije, nego kao pisanja neopisivo lijepo sročenog oproštajnog pisma netom preminulom ocu. Pisma od nota bez versa, a čija produhovljenost i bez stihova debelo nadilazi puko prearanžiranje Arsenovih skladbi. Posrijedi je tronut i bolan, ali i pročišćujući razgovor s preminulim ocem u formi pijanističkih skladbi koje zvuče poput svega onoga zbog čega se Matija divio ocu, ali i zbog čega je otac bio neizmjerno ponosan na sina. U neku ruku zajednička je to šetnja alejom uspomena, živoga sina i pokojnoga oca, koji kao da nastavljaju svoje razgovore i kontempliranja tamo gdje su stali dok su još obojica bili na ovome svijetu. Zapravo, album “Matija svira Arsena” dodir je tih dvaju svjetova, ovog zemaljskog na kome ostade Matija i onog nebeskog u koji se otputio Arsen. Tužno do bola, ali i katarzično.
Svatko od nas na svoj način, na grobu ili bilo gdje da se zateknemo pa pogled uperimo gore u nebo ili u svoju dušu, kad god osjetimo potrebu porazgovarati sa svojim mrtvima, činimo nešto slično. Kažemo im tada kako nam je žao zbog ovog ili onog, pitamo ih za savjet kad ne znamo što i kako dalje, zovemo ih da nam dođu u snove jer ih više nemamo prilike ugledati na javi, poručujemo im da smo ih voljeli i da ih nikada neće prestati voljeti iako ih više ne možemo stisnuti za ruku ili poljubiti u obraz. Bez njih smo “sami kao pseto”, ostavljeni u čekanju sve dok i sami ne popijemo to “zadnje piće” u životu pa se zaputimo za njima u nadi da ćemo ih ponovo sresti i biti zajedno s njima na onom, boljem svijetu.
Razlika je u tome što ti naši razgovori s našim pokojnicima, jer nismo nadahnuti i glazbeno talentirani poput Arsena i Matije, ostaju samo naši, nečujni i nevidljivi za druge. Matijin razgovor s pokojnim Arsenom, pak, pretočen je iz osobne kontemplacije u remek-djelo, ma o kojoj glazbi pa i grani umjetnosti govorili.
Glazbeni dijalog
U tom glazbenom dijalogu s pokojnim velikanom Arsenom, senzibilni i talentirani Matija ni u jednom trenu nije zapao u patetiku. Barem iz tog razloga dozvolite da u nju zapadnem osobno jer sam uz ovu glazbu iznova, plakavši kao kišna godina, proživljavao smrti i pogrebe najbližih koji su mi se relativno nedavno zaredali u nevjerojatno kratkom vremenu. Stoga, javna zahvala Matiji što je svoj glazbeni razgovor s Arsenom i šetnju zajedničkom alejom uspomena pretvorio u savršenu glazbenu pratnju za razgovore i šetnje s mojim najmilijim pokojnicima, a nadam se i mnogim drugima koji osjećaju sličnu potrebu da i dalje u mislima pričaju sa svojim pokojnicima. O tome koliko su iste skladbe lijepe i podesne za posljednje ispraćaje pokojnika na bolji svijet da i ne govorim, no nadam se da mi za takvu neku svrhu - eto malo humora za kraj - neće tako skoro zatrebati.