Soul i rhythm&blues muzičari obično su vrlo religiozni, a nekolicina su čak napuštali grešni život zvijezda i đavolski zavodljivo blještavilo show businessa da bi postajali svećenici. Jedan prijatelj i ja, obojica ateisti, složili smo se da bismo u trenutku odbacili svoja bezbožna uvjerenja i vratili se u krilo crkve da nam tkogod od njih dođe za župnika.
“Solomonu Burkeu bih svake nedjelje, i ujutro i popodne, bio na službi”, rekao je on fanatično.
“Pa i na pjevanoj misi velečasnog Ala Greena”, predložio sam ja.
“Ili Little Richarda.”
“Za njega nisam siguran”, primijetio sam oprezno. “Ne znam baš da bih za župnika želio nekoga tko je uhapšen dok je u javnom zahodu virio muškarce kako mokre.”
“Istina”, složio se prijatelj, “to bi bilo nešto pretjerano. Ali, nema veze, tu je još mnogo drugih. Zamisli u svojoj župnoj crkvi Sama Cookea s pjesmom kako mu je Isus dao vode, ili da ti Aretha Franklin pjeva o beskrajnom milosrđu, ili da izađe Mavis Staples ...”
“Dobri Bože, Mavis Staples!” uzviknuo sam ja očarano.
Ona mi je zapravo najdraža. Nigdje kao u njezinim pjesmama, ni kad Dylan pjeva “Every Grain of Sand”, ni kad se Van Morrison i Cliff Richards ujedine u “Whenever God Shines His Light”, čak ni u Casha, nema toliko kršćanskog zanosa. Njezina bi muzika valjda i Richarda Dawkinsa uvjerila da Bog postoji. Premda gospođa Staples nije teološki autoritet ili tako nešto, sve što ona ima jest prostodušna i bezuvjetna vjera jedne obične žene da je čovjek načinjen za nešto bolje i da će milostivi i strpljivi Bog svakome od nas, pa i najvećem grešniku, dati priliku da to ostvari.
Slušajući Mavis Staples, vidim crnačku baku iz čikaškog predgrađa koja je odjenula svoj naljepši ljubičasti kostim, šešir s cvijećem i svilene rukavice i odvezla se nekoliko blokova na misu. Tako je mala da jedva proviruje iza upravljača starog Chevroletova karavana. Vozi oprezno, polako, premda je nedjelja ujutro i nema gotovo nikakvog prometa na ulicama. Mršti se i nezadovoljno cokće na prostačke grafite na zidovima.
Parkira pred Seven Elevenom preko puta crkve, sitnim koracima bojažljivo prelazi cestu, pozdravlja se s prijateljicama, ulazi, sjeda na klupu i pobožno i tiho kao školarka sluša energičnog mladog svećenika, samo mu povremeno, uglas s drugim vjernicima, odobravajući s “aleluja” i “slavimo Gospodina!” Propovijed zatim završi i negdje iza zbora postrojenog na oltaru bubnjar jedva čujno dade znak, četiri kratka udarca palicom o palicu, cak cak cak cak, na što uslijedi dugačak, jecav ton Fender Telecastera i muževan, dostojanstven ritam bas gitare. Glasovi muškaraca i žena u dugačkim plavim tunikama ulaze u pjesmu zajedno s jedrim, masivnim cijelim notama Hammond orgulja. Tada i gospođa Staples pušta svoj i od toga moćnog, tamnog alta vama se stvarno učini da ima Nešto, da u svijetu živi jedna skrivena dobra snaga, jedan duh koji leži na vodama, odjekuje planinama i bruji u gradovima, koji čini da se bebe smiju i ruže cvjetaju.
Danas joj je već sedamdeset četvrta, no i diskografski i koncertno je vrlo aktivna. U posljednjih nekoliko godina Mavis Staples snima više nego u čitavoj, gotovo šest desetljeća dugoj karijeri. Počela je još kao tinejdžerica, sredinom pedesetih prošlog stoljeća, zajedno s nekoliko rodica u obiteljskom gospel bendu koji je vodio njezin otac Roebuck Staples zvani Pops. Pjevali su tradicionalne, duhovne napjeve, a zatim se i politički angažirali u borbi za ljudska prava koju je vodio velečasni Martin Luther King Jr. Kao i svi u to doba, snimili su i jednu Dylanovu stvar, a priča kaže da je kuštravi mladi genij iz Minnesote, kad je čuo njihovu obradu “A Hard Rain’s a-Gonna Fall”, upitao Mavisina tatu dozvolu da oženi njegovu kćer. Pops Staples bio je, međutim, razuman muškarac.
The Staples Singers gledali ste možda u Scorseseovu “The Last Waltzu”, najboljem koncertnom dokumentarcu u povijesti, s The Bandom izvode njihov hit s početka karijere “The Weight”. Mavis pjeva drugu strofu i kad vidite tu ozarenu, prelijepu, malešnu ženu, shvatite da Bob Dylan uopće nije bio lakomislen.
Nakon razlaza The Staples Singersa nije zapravo mnogo objavljivala, ali solo albumi su joj uvijek s prvorazrednim suradnicima. Producirali su ih samo najbolji, Prince, Ry Cooder i Jeff Tweedy. Od 2007. snima za Anti-žanrovski neobično raznovrsnu, ali izbirljivu etiketu, čiji cijeli katalog izdanja možete, bez straha od prevare, naslijepo kupovati, i upravo je tu, na posljednje dvije ploče, u isprva vjerojatno zbunjujućoj suradnji s pjevačem Wilca, snimila neke meni najbolje pjesme. Drugi naslov, “One True Vine”, izašao je u proljeće ove godine i tada ga, ne sjećam se zašto, nisam dulje slušao. Vratio mi se slučajno, prije nekoliko dana, dok sam besposleno landrao bespućima YouTubea i našao kompletan album u streamu. Stavio sam slušalice, pritisnuo play i predao se nadahnutoj crkvenoj muzici, a negdje putem mi je došla jedna neočekivana misao, zbog koje i pišem ovaj tekst.
U jednom jedinom uzdahu Mavis Staples, shvatio sam zaprepašteno, ima više Isusa Krista nego u svemu što je ikad rekao ili učinio kardinal Josip Bozanić. Zaista, slušajući ovu muziku, u jednom čudesnom trenutku kršćanska religija mi se otkrila u svome pravom, premda nešto zaboravljenom humanističkom svjetlu kakvo ne viđate ni kod crkvenih osoba u Hrvatskoj, a ni u laika koji u našim medijima istupaju uime svojih tobože kršćanskih vrijednosti. Trideset pet minuta traje ta ploča i to je trideset pet minuta čiste, ničim nepomućene radosti jedne žene, trideset pet minuta ljubavi, milosrđa, oprosta i svih onih drugih dobrih stvari kojima se ispijeni bradonja iz Nazareta proslavio.
Ne sumnjam da mnogi vjernici u nas na jednak način doživljavaju vjeru, ali ničega toga ja ni u tragovima ne nalazim u našim biskupima. Na primjer, pogledate li Milu Bogovića, možete li zamisliti da je taj vazda namršteni prelat ikad oćutio ikakvu radost? Ili u onih tvrdih, nesmiljenih muškaraca i žena koji su se okupili u inicijativi U ime obitelji? Kad ste od njih čuli ma i jednu riječ o dobroti, ljubavi, suosjećanju i brizi za slabije, da su prihvatili ikoga izvan svoga mračnog i uskogrudnog svijeta?
Ono što se u nas izdaje za kršćanstvo obično su samo histerični ispadi nekih trajno nadrkanih idiota, uzrujanih izmišljenim ugrozama. I kad ih vidiš, dođe ti da se zbilja upitaš je li onaj nevoljnik zaista za ovo umro na križu, da bi gomile željne linča hodale s bakljama niz ulicu, tražeći čas komuniste, čas Srbe, a čas pedere?
Srećom, tu je Franjo, jedan neobično pomirljiv, blag i razuman papa, koji progovara o pravim nedaćama poput siromaštva, koje milijune vjernika pogađa daleko ozbiljnije od prizora dva muškarca koji se drže za ruke. A ako koji put poželite i nešto preko mudrih i utješnih riječi toga Argentinca, ukucajte u YouTube: Mavis Staples, One True Vine i dobit ćete mjeru kršćanske vjere koja će vam dostajati za čitav tjedan. Garantiram, tih trideset pet minuta neusporedivo su korisnije potrošeno vrijeme od mise zagrebačkog pomoćnog biskupa Valentina Pozaića.