Kolege suradnici i prijatelji Miroslava Lilića (79) potreseni su viješću o njegovoj smrti. Jedna od najboljih novinarki svoje generacije Mirjana Rakić (75) kaže da se osjeća kao da je umro dio nje.
- Cijeli moj profesionalni život u novinarstvu bio je život s Miroslavom Lilićem. Uvijek govorim da je on bio oličenje toga kakav treba biti glavni urednik, prije svega Informativnog programa. Apsolutno je bio najbolji i za Televiziju Zagreb i za Hrvatsku televiziju. Nakon njega niti jedan glavni urednik nije znao tako voditi program. Stajao je iza svojih novinara, uputio ih na neke stvari kako se rade, pa čak i kad smo griješili. Znao nam je oprati glavu kad bi, što se znalo dogoditi, napravili neke stvari blesavo, ali prema van je uvijek bilo – to sam ja rekao, ja sam to vidio. Izuzetan kolega i veliki prijatelj. Stvarno mi je bio veliki prijatelj. Baš imate osjećaj da je nestao dio vas i više toga nema. Svi smo mi sad već u godinama i nekako smo korak po korak bliže onome kraju, ali kad vam nestane netko takav, to stvarno osjećate kao veliki gubitak. Meni je čast da mogu govoriti o njemu, pa čak i u ovako tužnoj prigodi, rekla je Mirjana Rakić.
Televizijska legenda Goran Milić (77) kaže da je zatečen tužnom viješću.
- Lilić je bio kolega s kojim sam bio u povremenim usponima i padovima, ali uvijek u jednom prijateljskom duhu. O njemu mogu reći da je bio čovjek kojeg svi znamo, bio je veliki urednik i plemenit čovjek prema zaposlenicima, objašnjava Milić pa dodaje, da je preminuli urednik imao rijetku osobinu.
- Nije često davao intervjue, ali kad bi davao, to je bilo za pamćenje jer je bio do kraja iskren. Smatrao je da je bolje reći sve svoje grijehe, ispovjediti se javno pred ljudima, pa radite mi sada što god hoćete, ali to se dogodilo, ne mogu to sakriti. I u tom smislu, svima je zbog toga bio jako simpatičan, tvrdi.
Ravnateljica programa HRT-a Marija Nemčić (52) imala je, ističe, sreću što je mogla učiti od Miroslava Lilića.
- Silno je volio ljude i uvijek im je davao priliku, a na tebi je bilo hoćeš li je iskoristiti. Učila sam od njega, tada glavnog urednika i direktora programa, a bio je savršen mentor. Netko tko je uvijek dijelio svoje znanje s mladima, što je rijetkost. Živio je za televiziju i ako se može reći za nekoga da mu je televizija bila u krvi, to je bio Miro Lilić. Televizijski medij je znao, razumio i volio, ispred su mu bile samo supruga Pupa i kćer Matea koje je obožavao - kaže Marija Nemčić. Ono što je možda najviše karakteriziralo Lilića kao osobu, dodaje Nemčić, jest da je jako volio ljude, biti okružen njima, biti u društvu...
- Uvijek je govorio; ljudi i uspomene jedino su što ti na kraju ostaje. Imao je puno prijatelja i sva njegova prijateljstva bila su dugogodišnja. Rijetki su takvi, mislim da ih ni nema više koji su spremni toliko davati, poklanjati od sebe, bilo profesionalno, bilo privatno - kazala je Nemčić.
Toplina, ljudskost i taj ogromni televizijski instinkt, tako Lilića opisuju gotovo svi koji su ga poznavali, s njim radili.
- Imao je stav "nikada se programska shema neće napraviti u uredu, već u birtiji među ljudima". I bio je u pravu - zaključuje Nemčić.
Ksenija Urličić (83), nekadašnja glavna urednica Zabavnog programa HTV-a koju su nazivali Čelična lady HTV-a, upoznala je Lilića još kao mladog novinara, a imala je kaže čast da su postali i obiteljski prijatelji.
- Silno sam potresena. Prva asocijacija na Miru Lilića uvijek mi je bila nevjerojatna količina dobrote i pozitivne energije, ljubavi prema svima. I apsolutno to što je bio veliki profesionalac, čovjek koji je toliko obilježio i zadužio HRT, kakvog neće biti valjda u narednih 100 godina. Svoju autobiografiju nazvao je "Bez reprize" i mislim da je upravo to najtočnije sada reći - više neće biti reprize, više neće biti nekoga kao što je bio Miroslav Lilić - govori Urličić spominjući Lilićev nevjerojatni smisao za humor i dječački šarm.
Tako joj je na promociji "Bez reprize" u knjigu napisao posvetu "Draga moja Ksenija, noćas sam te sanjao", a svojedobno kleknuo pred njezina supruga, tada šefa tehnike i rekao mu "inženjer Urličić, ja bih zaprosio vašu suprugu. Uzimam je s dvoje djece". I dok se tugom Urličić prisjeća svih zajedničkih zgoda, zaključuje kako bi njezin prijatelj i kolega od kojeg se sada mora oprostiti bez sumnje da može sada organizirao - dobar tulum.
Kantautor Zrinko Tutić (68) prisjetio se kako ga je s Lilićem spojila Eurovizija.
- Tada se zvala Jugovizija, kad smo Doris Dragović i ja pobijedili sa „Željo moja, tugo moja”. Do tada događalo da je pobijedila Televizija Sarajevo, pa svi drugi, a mi smo imali relativno slabu podršku Televizije Zagreb. A tada je Lilić došao za v.d. glavnog urednika i tada smo mu objasnili i rekli da nam treba nešto njihovih resursa. I on je napravio ogroman pomak. Uglavnom, to je bilo 1986. kad smo Doris i ja pobijedili, pa je ‘87. pobijedio Dujmić, pa i ‘88. opet Dujmić i ‘89. je Riva pobijedila na vanjskoj Euroviziji i ‘90. Tajči i ja ponovo. Od kad je on to preuzeo, nitko više nije pričao uopće o tome jer je on shvatio o čemu je riječ. Bio je sigurno kruna naše operacije „Hrvatska glazba”, a to je pjesma „Moja domovina” jer je jedino on znao što radimo. Vjerojatno je, barem što se mene tiče, najbolji glavni urednik svih vremena. Svatko ima pravo na svoj stav, a ovo je objektivno. Nema nitko pravo na činjenice, a svi imaju pravo na komentar činjenica. No, ovo su činjenice što sam rekao. Jako će faliti kompletnoj hrvatskoj novinarskoj, a posebno televizijskoj sceni. A meni, pošto sam bezbrojne noći s njim proveo, kao čovjek i prijatelj, zaključuje Tutić.
Bez teksta je ostao i urednik Đelo Hadžiselimović (72).
- Ni sam ne znam što bih rekao, ono što želim reći ne stane u dvije rečenice, a niti u dvije kartice. On je bio čovjek s kojim sam godinama radio, izvanredan glavni urednik, brz u odluci, bez nepotrebnog birokratiziranja. Ako je ideja dobra, mogla se ostvariti uvijek. Osim toga, bio je izuzetno zanimljiva osoba, svi su ga rado željeli u društvu. Veliki profesionalac, vrlo osebujna osoba, rekao je kratko.
Legendarni sportski TV komentator Božo Sušec također je potresen:
- Strašno me pogodila ta vijest. Prvenstveno sam izgubio prijatelja, velikog prijatelja, dragog prijatelja, dugovječnog prijatelja s kojim sam se družio od prvih televizijskih dana, od prapovijesti televizije. Otišla je jedna od zadnjih institucija i legendi one televizije kakvu smo mi zamišljali, radili i prezentirali ljudima. Vjerojatno će se brojni ljudi sjetiti, asocirati, pa i mi koji sada pričamo o Miroslavu, nekoliko njegovih stvari koje su mu obilježile karijeru. To su sitnice, ali su ostale u sjećanju. Njegov nastup s onom čuvenom mrkvom u Dnevniku, pa i ozbiljnije stvari. Bio je izabran da na Jugoslavenskoj televiziji, na svim stanicama, u svim centrima, objavi smrt Josipa Broza Tita. To ostaje u sjećanju, a meni, obzirom da smo se družili do njegovih zadnjih dana, ostaju te njegove misli o televiziji. Toliko je bio posvećen televiziji, toliko je volio televiziju, da mislim da će se u njegovom DNK-u naći toliko puno televizije koju je živio svakodnevno, koju je pisao i sudjelovao do posljednjeg daha u kreiranju i popravljanju televizije.