U krhkoj plavuši anđeoskoga glasa, glumici Renati Sabljak, krije se toliko životne energije da bi vrlo lako mogla pokrenuti omanju elektranu. Jedna je od najtraženijih izvođača za brojne manifestacije i događanja, a u matičnom kazalištu Komedija igra u nekoliko predstava, među ostalim, i u iznimno popularnoj “Mamma Miji”.
Njezin je poslovni raspored pretrpan, a posljednjih dana u pripremama je za mjuzikl “Aida”, koji se u Komediju vraća nakon trinaest godina stanke, a koji je Renati svojedobno priskrbio i nagradu zbog iznimno dobro odrađene uloge. Očekuju je i koncerti sa Zagrebačkom filharmonijom te još jedna nova predstava. Upravo zato ovu je Novu godinu, naglašava, odlučila provesti u krugu obitelji uživajući sa svojim 9-godišnjim blizancima Lukom i Bornom.
Pretrpan raspored
- Za Novu godinu sam bila doma, rekla sam sebi da neću nigdje nastupati, nego biti u obiteljskoj atmosferi. Želim se odmoriti jer znam da me do kraja sezone čeka jako puno posla u kazalištu. Čovjek mora to izbalansirati. Počela sam to malo filtrirati zbog svog mentalnog i fizičkog zdravlja. A do kraja sezone u srpnju čeka me 3. veljače prva predstava “Aide”, koja se obnavlja. Nakon toga ćemo, u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, u Lisinskom održati koncertnu verziju rock opere “Jesus Christ Superstar”.
S time ćemo nastupiti i u Mostaru, a možda se otvori i neki novi termin. Uz “Mamma Miju” i “Jalta, Jalta”, i jedno veliko iznenađenje koje se sprema u Komediji, radim i novi hrvatski mjuzikl “Alphonsine”, Veseljka Barešića, našeg kućnog dirigenta. To će biti jedna lijepa predstava, ujedno i njegova oproštajna s kojom će otići u mirovinu - nabraja Renata.
Njezina je iznimna karijera počela s pjevanjem dok je bila još djevojčica, a gluma je došla kasnije. Ipak, to dvoje za nju je neodvojiv pojam. Kad joj je bilo 13 godina, brat ju je prijavio na audiciju u tada vrlo popularnom Turbo Limach Showu.
- Bez brata i njegove upornosti, tko zna gdje bi danas bila. U tim godinama, kad si djevojčica, pjevaš iz srca. On je bio taj koji je rekao da idem na audiciju i tako je sve krenulo. Zahvaljujući njemu danas se bavim ovim čim se bavim – tvrdi Renata.
Trema došla kasnije
Kao djevojčica, prisjeća se, nije imala tremu od nastupa. Trema je došla s glumom na koju se odlučila slučajno, nakon uloge u filmu “Holding”.
- Nisam nikad razmišljala analitički, samo sam pjevala. Studij glume mi je donio nešto što se zove trema, ali to je možda više odgovornost gdje sve kockice u jednom mozaiku zvanom predstava moraju biti posložene kako treba, jer drugačije ne znam raditi. Gluma mi se dogodila slučajno jer sam pjevala kao naturščik u filmu “Holding” pokojnog Tomislava Radića.
On je tražio talentirane naturščike i znao je raditi s ljudima koji nisu profesionalni glumci. Na setu su me ljudi pitali koja sam godina glume i savjetovali mi da idem na Akademiju. Tako je krenulo. Netko je u meni prepoznao nešto, usmjerio me, dao mi krila i rekao da poletim - kaže glumica.
Za svoj je rad u karijeri dobila brojne nagrade, koje je itekako zaslužila, no, kako kaže, brojne druge vrijednosti govore što si i kako napravio.
Od samog početka karijere veže je veliko prijateljstvo s Đanijem Stipaničevim s kojim je lani imala zajednički koncert u Lisinskom kojim su proslavili 20 godina prijateljstva.
- Trenutno zajedno spremamo i “Aidu”. On kao profesor biologije i ja kao magistra glume sreli smo se davno kao dva neizgrađena pilića koji su krenuli u taj svijet i nismo imali pojma gdje ćemo završiti. Na kraju radimo zajedno, surađivali smo u brojnim predstavama, a evo sad se i “Aida” nakon deset godina vraća na scenu. To je samo dokaz da nikad ne znaš što te čeka – priča Renata.
Iako danas glumi i pjeva u najvećim domaćim mjuziklima, tu formu, priznaje, ranije nije posebno voljela.
Omiljene forme
- Nije mi bilo jasno prije 20-ak godina zašto trebaju nakon razgovora početi pjevati. Međutim, tek kad sam to počela raditi, shvatila sam koliko je to zahtjevno, i zašto ljudi koji to nisu radili ne mogu pojmiti koliko je tu uloženo truda. To sve izgleda lako i poletno na van, a sastoji se od toliko puno segmenata.
Jedna dramska predstava ima samo tekst, a ovdje je uz suvisli tekst koji treba pratiti priču još i koreografija koju treba svladati, glazbeni materijal koji treba spojiti u jednu smislenu cjelinu i to dobru. To je velik posao i tek kroz rad na mjuziklima mi se otvorio taj svijet i silno sam ga zavoljela - otkriva glumica.
Sinkronizacija crtića posebno joj je zadovoljstvo, a svoj glas je posudila brojnim popularnim animiranim junacima.
Udahnuti život
- To je nešto što obožavam raditi jer se ne moram spremati za scenu, ni šminkati. Mogu doći u pidžami i dati život animiranim likovima koji te vraćaju u djetinjstvo. Kad sjedneš za mikrofon, u djeliću sekunde se saživiš, postaješ taj animirani lik, a on ti. Udahneš mu život glasom. Naravno, to je suradnja puno ljudi, ali taj zadnji dah ti daješ tom liku, daš mu dušu i vodiš ga do kraja. To je predivno.
Zahvalna sam pokojnoj Ivani Vlkov Wagner koja me uvela u svijet velikih blockbustera. Počela sam raditi velike Disneyjeve crtiće koji su tada bili pod velikim i strogim filtriranjima svih sudionika, a kriteriji su bili iznimni, no supervizori su jako hvalili našu sinkronizaciju - napominje.
Najzahtjevnija uloga njezina života ipak je, bez sumnje, ona majke 9-godišnjih blizanaca Luke i Borne.
- Kad preletim sve uloge dosad, ta životna uloga je najveća i najteža. Kao prvo, ne smatram se požrtvovnom mamom, ja sam mama. Ne znam biti drugačija, i da hoću. Ne možeš birati između posla i majčinstva, jer majčinstvo je uvijek na prvom mjestu. Za nas koji smo vrhunski u tom poslu, bitno je školovanje, da u stresnim situacijama možeš dati najbolje od sebe, a da se ne mučiš. Svi mi koji se bavimo glumom i pjevanjem to radimo iz ljubavi, iz srca. Kad te krene život mljeti i dođeš do faze kad ispadaš iz kolosijeka, treba znati balansirati, a to učimo do kraja života.
Ne gledam to kao požrtvovnost nego nešto normalno, što radim iz ljubavi. Moje srce ne može drugačije. Jako je važno imati i dobru organizaciju i ljude oko sebe koji te bezuvjetno vole i podržavaju i koje ti bezuvjetno voliš. Podrška okoline i organizacija puno znači da bi mogao opstati i biti najbolji - sigurna je glumica.
Kao samohrana majka Renata s djecom živi s roditeljima, a iako dosta vremena gubi na putovanje, takva joj situacija zasad savršeno odgovara.
Izazov, a ne briga
- Naš posao nije tipičan i nema radno vrijeme i u ovom trenu sam organizirala život najbolje moguće. Ne znam što će biti u budućnosti. Možda ću živjeti na Sjevernom polu i odustati od svog posla. Nikad na to nisam gledala kao na nešto bez čega ne bi mogla živjeti. Ja to radim iz ljubavi i dok god ću to moći raditi, neka ide – kaže Renata.
Unatoč činjenici da se kroz odrastanje svojih dječaka susrela s brojnim izazovima i preprekama, Luka i Borna vrijedni su i uspješni polaznici osnovne škole Samobor.
- Prvo sam na sve gledala kao na brigu, no gledajući druge zaboravimo koje bogatstvo imamo. U djeliću sekunde se zna dogoditi da zaboravimo biti zahvalni. Mogla bi sljedeća tri mjeseca nabrajati što mi fali i što želim, ali mogu i bez svega toga. A ovo što imam, netko drugi ne može. Netko je danas na 18. umjetnoj oplodnji i ne može imati dijete, netko želi posvojiti, a netko želi imati toliko toga što ja imam. Treba uzeti minutu u danu i udahnuti i zahvaliti se na sreći. Nikada na problem ne gledam kao na problem, nego kao na izazov.
Vrlo rijetko govorim u javnosti o svom privatnom životu jer koliko ljudi ima na planetu toliko ima i percepcija toga svega. Na sve treba gledati kao na izazov. Otkad gledam na život tako, potpuno se promijenio. Imamo izbor pričati o problemima ili kako izrealizirati da te izazove savladaš – napominje.
Iako joj u životu ljubavi ne nedostaje, trenutno u Renatinom životu ne postoji muškarac koji joj je osvojio srce.
Vječni učenik
- Ako treba doći, doći će. Ne postoje krivi i pravi muškarci jer svaki nas nešto nauči o sebi. Bilo od ljubavnog partnera, poslovnog, onog na sceni, ili u obitelji, ako postoje komunikacijski kanali koji su dovoljno otvoreni i osviješteni, onda odnosi funkcioniraju i plove - tvrdi glumica.
A kad su želje i planovi u pitanju, Renata je vrlo realna i skromna.
- Što se posla tiče znam da će ga za mene uvijek biti i nikad tu nisam imala nekih strahova. Vjerojatno zato angažmani i idu jedan za drugim. Lijepo mi je da sam mogla svoju svestranost kanalizirati. Svuda me rado ljudi vide i slušaju, ali imam dovoljno svoje privatnosti i nisam opterećena time da moram svaki dan biti u novinama, davati intervjue. S druge strane, sloboda koja mi je dana mojim poslom, puno mi znači. Jer da smo se čuli za mjesec dana, ne bih imala sekunde vremena i u kazalištu ću sigurno provoditi 24 sata. Što se tiče posla, imam viziju da će ga uvijek biti i da ću uvijek raditi nešto što me veseli. Nisu svi projekti bajni, ali kroz svaki sam nešto naučila.
Obožavala sam kad bi dolazili ljudi izvana od kojih bih učila razne stvari. Recimo, nešto o lutkarstvu, koje uopće nije bilo na Akademiji, naučila sam od Aleksandra Ivanova s kojim sam radila svoju prvu predstavu u kazalištu Žar ptica. Ja sam vječni učenik i nikad neću prestati graditi znanje. To mi je jako važno, jer jedino tako mogu napredovati. A što se želja tiče, želim svakim danom biti radosna i zdrava – zaključila je.