Naša omiljena glumica sjajnog glasa, Vanda Winter, ima mnogo razloga za zadovoljstvo. Njezin nastup u predstavi "Ritina škola", 150. izvedbu hit predstave Kazališta Planet Art svi hvale, kažu da je neobičnu frizerku odigrala "za Oscara". Još uvijek zbrajajući dojmove, ona nam je u razgovoru otkrila što joj znači nova uloga, kako izgleda rad u njezinu matičnom kazalištu Komedija u uvjetima pandemije, zašto je dugo nismo vidjeli na televiziji te što je o sebi naučila u izazovnoj 2020. godini.
Što kažete na reakcije publike na vašu izvedbu Rite?
- Posao koji smo obavili i Marko Torjanac i ja stvarno nije bio lagan, što mi zapravo tek sad postaje jasno, kad je adrenalin na kojem sam zadnja dva tjedna živjela popustio i kad sam napokon počela osjećati i umor koji se nakupio ispod svega. Drago mi je da je trud koji smo uložili zamijećen i nagrađen srdačnim prijemom, jer smo radili marljivo i predano u izrazito kratkom vremenu. Nadam se i da sam, što mi je možda bilo i najvažnije, opravdala Markovo povjerenje. No da ne bismo zaspali na lovorikama, pustolovina je ustvari tek počela, a ta beskrajna perspektiva je kod kazališta i kazališnih uloga ujedno ono najizazovnije. I najljepše!
Jeste li imali tremu s obzirom na to da ste ulogu preuzeli od Nataše Janjić Medančić koja je dobila gomilu nagrada za Ritu? I koja je sve pratila online...
- Uvjeti su bili takvi da sam se jednostavno morala fokusirati isključivo na sebe. Morala sam brzo i efikasno pronaći svoju autentičnost u nečemu što mi je nakon 150 izvedbi servirano gotovo, s već vrlo zadanim okvirima. No kako mi ovo, kao i većini kolega, nije prvo 'uskakanje' u životu, mogu reći da svakoj tako 'preuzetoj' ulozi pristupam s maksimalnom odgovornošću. Uvijek nastojim dosegnuti vrhunski nivo, ali ne tuđi, nego vlastiti! Što se tiče Nataše, onoliko koliko se poznajemo očekivala sam jedino kolegijalnu podršku, i tako je i bilo! Veselim se izmjenama u ulozi, do čega će, nadam se, isto uskoro doći!
Ovaj projekt Planet Arta je 'novo kazalište'. Snimaju vas četiri kamere, publika je i u dvorani i online... Jeste li osjetili neku razliku između ove predstave i drugih koje ste radili?
- Mislim da bismo ovaj način izvedbe možda eventualno mogli usporediti s glumom u sitcomu, koji se isto snima pred živom publikom i u principu ne zalazi previše u psihologizaciju i sitni realizam koji bismo, recimo, očekivali na filmu. Kako god, ovo je vjerojatno pionirski pothvat u svijetu. Svi smo znatiželjni u vezi s njim i sad ga želimo što bolje približiti publici.
A kako je u Komediji, vašoj matičnoj kući?
- Komedija se, izgleda, uspješno oporavila od potresa, do mjere da smo relativno normalno startali sa sezonom te pod svoj krov primili i neka druga kazališta i neke druge sadržaje. Borimo se s epidemiološkom situacijom, ali ne damo se. Na kraju 'Mamma Mije' ljudi i dalje, usprkos 'prepolovljenom' gledalištu, ustaju sa svojih sjedišta u euforiji, a na 'Legendi o svetom Muhli' su se smijali za puno gledalište, iako ih je nažalost bilo bitno manje. No što je, tu je! Baš smo nakon zadnje izvedbe 'Muhle' svi komentirali kako za ove hrabre pojedince, očite nepokolebljive ljubitelje kazališta, sad želimo igrati još i više!
Dugo vas nismo vidjeli na televiziji. Namjerno ili...?
- Moram priznati da jest. Naime, šest mjeseci nakon rođenja djeteta vratila sam se na posao u kazalište. Spletom okolnosti zaredale su se uloge, premijere i stare predstave i povremeni koncerti. Prihvaćanjem još i snimanja, a koja su zbilja žrvanj svoje vrste, osudila bih se doslovno na to da ne viđam svoje malo dijete ili da na kraju dana budem preumorna za njegove potrebe, a to si nisam željela dopustiti. I tako sam odbijala ponude. Nije mi žao. U životu me uvijek nepogrešivo pronalazilo i zaobilazilo točno ono što je trebalo, tako da imam povjerenja i u svoju televizijsku sudbinu kad za nju dođe pravo vrijeme. Ili prava uloga.
Kako ste organizirali obiteljski život s obzirom na sve ove izvanredne, pandemijske uvjete?
- U vrijeme prvog lockdowna zatekla sam se s djetetom kod mojih roditelja u kući s dvorištem izvan Zagreba te smo tu onda Ii ostali neko vrijeme. Zbog toga ni potres nismo doživjeli tako traumatično. Nastojim ostati prizemljena. Zahvaljujem što imam vrijeme za svoje dijete, udahnuti zrak, primijetiti izmjenu godišnjih doba. U principu me sve ovo pomalo vraća i podsjeća na istinski bitne stvari u životu, pa to cijenim.
Jeste li naučili nešto o sebi u ovoj godini?
- Naučila sam da, sudeći po društvenim mrežama, izgleda imam više strpljenja, poniznosti, pribranosti, a možda čak i empatije od nekih ljudi. Pokušavam se odmaknuti od toga i živjeti svoj život sad i ovdje. Ne mogu sama promijeniti cijeli svijet, ali sam sigurna da pokraj mene konkretno žive ljudi čije svjetove i živote mogu itekako obogatiti. I to mi je dovoljno. To bi zapravo svima trebalo biti dovoljno.
Vaš mali sin Fabijan krenuo je u vrtić. Je li bilo teško priviknuti se na razdvojenost?
- Ne pretjerano. I dalje sam puno s njim, to mi je važno, a na vrtić gledam kao na njegovu normalnu razvojnu potrebu.
Što vas veseli u ova ne baš vesela vremena?
- O.K., neću sad opet pričati o svom djetetu da ne ispadnem totalno patetična, pa ću radije spomenuti da sam nedavno na Disney+ kanalu pogledala TV-adaptaciju predstave američkog hit-mjuzikla 'Hamilton', u originalnoj postavi. I sad sam već dva tjedna u potpunoj euforiji zbog viđenog, ne prestajem ga preslušavati. Evo, takve stvari me inspiriraju i održavaju moj duh!