On je hodajući evergrin - složit će se bez imalo sumnje mnogobrojne obožavateljice jednog od najpopularnijih pjevača u regiji koji je jučer proslavio svoj šezdeset i peti rođendan. Zdravko Čolić na jučerašnji dan mogao je službeno objesiti “kopačke o klin” i otići u zasluženu mirovinu, no njemu to, naravno, nije bilo na umu.
- Glazbenici nikad ne odlaze u penziju - rekao je jednom taj nesuđeni sarajevski penzioner koji nimalo ne djeluje kao da se umirovio. Vitalnog bivšeg sportaša (u mladosti je bio golman sarajevskog Željezničara te nagrađivani atletičar), koji je ostao u dobroj kondiciji zahvaljujući čestim nastupima, ali i redovitom bavljenju sportskim aktivnostima, žene i dalje obožavaju, jednako kao što su to činile i na samom početku njegove karijere.
“Ne mogu se požaliti”, glasio je legendarni naslov intervjua koji je Čolić dao davne 1978. godine za zagrebački Polet, a premda je otada prošlo punih trideset i osam godina, identičan naslov i danas bi mogao stajati uz Čolićevu sliku koja bi u mnogim magazinima ponovno završila na naslovnici. Sama ta činjenica, da se Čolića i onda i sada novinski urednici ne libe postaviti na cover svojih izdanja, dovoljno govori o uspješnoj karijeri dugoj gotovo pola stoljeća. S pjesmama i sa ženama Čolić je, uostalom, uvijek znao. S proslavama rođendana baš i nije tako spretan, kao da mu je nekako neugodno kad mu svi čestitaju i ljube ga. Baš kao što kažu stihovi njegove “Rođendanske pjesme”: “Najviše na svijetu mrzim rođendane, a svoj posebno. Mrzim kad me gnjave gosti, bilo grupno, bilo osobno...”.