Još je manje od mjesec dana ostalo do slavne utrke 24 sata Le Mansa u kojoj će Ferdinand Habsburg (25) ponovno dobiti priliku da stane na pobjedničko postolje kultnog automobilskog događaja. Austrijanac koji trenutno vozi za belgijski W Racing Team (WRT), koji postiže sjajne rezultate i pobjeđuje u utrkama FIA World Endurance prvenstva, dečko je plave krvi. Njegova je obitelj nekad vladala drugom po veličini državom u Europi, Austro-Ugarskom monarhijom. No praunuk posljednjeg cara rijetko kad razmišlja o velebnoj prošlosti. Više se bavi performansama svojih vozila, fizičkom formom i mentalnom smirenošću, analizama protivnika, a ponekad i zazivanjem sreće na stazi.
Prije nekoliko godina, kada je mladi Habsburg, ozbiljno i silno motiviran, ušao u svijet auto-utrka (što je bio pravi kuriozum i sjajna tema za društvene rubrike), njegov sunarodnjak Niki Lauda za Tatler je komentirao njegove dobre rezultate riječima: "Ne možete dobiti utrku s plavom krvi, nego gorivom. On je jako pametan dečko, on ne odmara na lovorikama, niti koristi svoj celebrity status. Radi ozbiljno i vrlo je ambiciozan."
Automobil koji pokreće vino
Londonski The Times, u Ferdinandu Habsburgu ili preciznije Ferdinandu Zvonimiru Maria Balthusu Keithu Michaelu Ottu Antalu Bahnamu Leonhardu von Habsburg-Lothringenu, pronašao je "najpoželjnijeg europskog neženju", zgodnog i zanimljivog pripadnika visokog društva, sjajnog sportaša, solidno obrazovanog i odlično informiranog.
Praunuk je posljednjeg austrijskog cara Karla I., sin Karla Habsburg-Lothringena i filantropkinje Francesce von Thyssen Bornemisze, rođen u Salzburgu. Kardinal Franjo Kuharić krstio ga je u zagrebačkoj Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. No, Ferdinand se ne bavi strateškim partnerstvima ili planiranjem brakova s drugim kraljevskim obiteljima u čemu su Habsburzi bili jako vješti, nego juri po automobilskim stazama u Monzi i Le Mansu u automobilu koji pokreće vino. Već dvije godine, naime, njegova ekipa ne koristi fosilna goriva u svojim automobilima.
- Testiramo sintetičko gorivo koje se radi od ostataka proizvodnje iz vinske industrije. Tako da sada moram piti mnogo vina, a pritom biti siguran da se mogu natjecati na utrkama - rekao je Ferdinand za The Times.
Najpoželjniji neženja
Iako mnogo putuje svijetom, zbog utrka i užitka (a voli i hrvatsku obalu) baza mu je Beč, a sugovornici ga opisuju kao staloženog, promišljenog mladog čovjeka koji zna biti jako duhovit. Ipak, kada mu kažu da bi ga svaka majka poželjela za zeta, on to ne komentira, a ne voli govoriti ni o svojem ljubavnom statusu.
Prije dvije godine, u intervjuu za Gloriju otkrio je kako je "stalno zaljubljen", te kako nema određeni tip djevojke.
- U obzir dolaze i plavuše i brinete. No, recimo da mi pozornost najviše privuku nečije oči jer najviše govore o osobi. Pomaže i ako je djevojka katolkinja. Praktični sam vjernik i uza se uvijek nosim krunicu. Ona za mene nije modni dodatak, već svjedočanstvo vjere - rekao je tada i dodao - One koje su inteligentnije od mene i od kojih mogu nešto naučiti. Važno mi je i da vole sport te da imaju razumijevanja za moja česta putovanja na natjecanja. Teško je to objasniti nekome tko nema interesa za sport, tko nije spreman na žrtvu i tko ne razumije da su mi utrke sada na prvom mjestu.
‘Živim slobodan život civila‘
Austro-ugarsko carstvo prestajalo je postojati u studenom 1918. godine. Karlo I. odrekao se prijestolja, a cijela je obitelj protjerana iz zemlje. I više od 100 godina nakon raspada carstva, na područjima koja je nekad obuhvaćala monarhija ima onih koji misle da bi ustavna monarhija bila bolja za sve - 17 posto Austrijanaca, recimo, misli tako.
- Osjećaju li ljudi nostalgiju? Da, sigurno. Dovoljno je pogledati okolo. Sve zgrade su zasnovane na arhitekturi koju je postavila moja obitelj. No, osobno... Ja uživam u svemu što je ostalo, za što je zaslužna moja obitelj, ali živim slobodan život civila - rekao je Ferdinand za The Times.
U Austriji postoji i malena politička stranka poznata kao Crno-žuta alijansa (prema bojama Habsburgovaca), koja sanja o oživljavanju carstva u koje bi bile uključene i države koje su nekad bile u Austro-Ugarskoj - uz Austriju tu su Mađarska, Hrvatska, Slovačka, Slovenija i Češka - s Ferdinandovim ocem Karlom na čelu. I on i otac javno su negirali bilo kakve težnje da zasjednu na tron.
Doduše, kako je priznao u intervjuima tijekom godina, on i danas dobiva poruke od stranaca koji ga oslovljavaju kao nadvojvodu ili "njegovo carsko i kraljevsko visočanstvo" iako je za njega korištenje tih titula u Austriji protuzakonito. U The Timesu je rekao kako su mu takve situacije neugodne, ali je svjestan i svoje odgovornosti prema ljudima čiji su djedovi i pradjedovi činili sve da zaštite njegovu obitelj.
Svestrani mladić
Obitelji Habsburg povratak u Austriju omogućen je 1961. godine, pod uvjetom da se odreknu svih pretenzija na krunu. Iako više nisu imali titule i posjede, ipak nisu bili ni "obična obitelj". Otac se okušao u politici i bio u parlamentu kao član konzervativnih narodnjaka, majka se bavila umjetnošću. Ferdinand je pohađao uglednu međunarodnu školu u Beču, gdje se družio s mladim ljudima iz raznih zemalja, stekao prijatelje, svirao u tri benda i učio plesati da zadivi djevojke. Služio je vojni rok, završio školu, usavršavao se i u održavanju automobila, angažirao se u pokušaju da auto-industrija postane prijateljskija okolišu, a radi i kao komentator auto-utrka na austrijskoj televiziji.
The Timesu je otkrio da rado čita memoare, te proučava živote svojih predaka. Najdraži su mu Marija Terezija i njegov pradjed Karlo I. kojeg je papa Ivan Pavao II. beatificirao 2004. godine.
Otkako ga je kao sedmogodišnjaka otac odveo na karting stazu u Salzburgu rasla je njegova strast za brzinom, za trkaćim vozilima. Sve drugo palo je u sjenu.
Strast za utrkama
- Samo sam se želio utrkivati te sam svaki dan nakon škole od roditelja tražio 50 eura da odem na stazu. Vozio sam toliko dugo dok nisam potrošio sav novac. Kad mi je vlasnik staze jednom rekao da sam oborio rekord od 1,5 milijuna krugova u jednoj godini, rekao sam mu: "Samo?!" Pritom mi nije bilo važno jesam li dobar ili loš, brz ili spor, samo sam želio nastaviti. Kasnije sam, međutim, u kartingu osvojio austrijsko i mađarsko prvenstvo - ispričao je još 2014. godine, kada je tek počeo pobjeđivati, za Jutarnji list.
Ušavši u Formulu 3, gdje se sprijateljio sa sinom Michaela Schumachera, Mickom koji danas vozi F1, Ferdinand je relativno brzo shvatio da nikad neće ući u najviše redove "najbržeg cirkusa na svijetu". Shvatio je da bi mu za to trebalo previše novca.
- Postajalo je sve teže i teže dobiti sredstva, sve do točke u kojoj sam rekao:"Dobro, radim to nekoliko godina i nikad nisam potpisao ugovor s proizvođačem" - objasnio je.
Svoje je mjesto našao u endurance utrkama. Njegov tim trijumfirao je u kategoriji LMP2, 2021. godine u Le Mansu, ubitačnoj i napornoj utrci gdje se tri vozača izmjenjuju za upravljačem automobila tijekom 24 sata i provezu gotovo 5000 kilometara prosječnom brzinom od 190 kilometara na sat.
- Doslovno pokušavate maksimalno iskoristiti svaki centimetar staze u svakom pojedinom trenutku. Noću postaje super mračno. Dehidrirani ste i umorni. Ako na trenutak izgubite fokus, ugrožavate svoj život i živote ljudi oko sebe. Treniraš neprekidno da budeš siguran da kad uđeš u auto u četiri ujutro, nakon tek pola sata odmora, a već imaš grčeve u stražnjici, bedrima i donjem dijelu leđa, možeš provesti sljedeća dva i pol sata 100 posto usredotočen i dobro obaviti posao - opisao je svoje iskustvo.
Ne razmišlja o carstvu
Odgovara mu što je na stazi samo jedan od ljudi u kombinezonu, što nikog ne zanima odakle ste, nego kakvi ste kao vozač i osoba. Spomenuo je Micka Schumachera, koji ima slavnog oca i to mu je otežalo pronalazak vlastitog mjesta, vlastitog identiteta.
- Ja imam drugačiji izazov. Zovu me Ferdinand, ne znaju što je moja obitelj radila u prošlosti. Trkaća staza je krasno mjesto, nebitno je tko si i odakle. Bitno je jesi li brz ili ne. - objasnio je, a na društvenim je mrežama šaljivo komentirao i brojna pitanja o svojoj kraljevskoj tituli u vrijeme krunidbe britanskog kralja Charlesa.
Na pitanje razmišlja li ipak, barem ponekad o činjenici da bi jednog dana bio kralj, car, da je povijest bila malo drugačija.
- Imam 25 godina. Razmišljam, poput svakog 25-godišnjaka na svijetu o tome tko sam i kamo idem, pokušavam uskladiti posao i privatni život, razmišljam o ženama, razmišljam o svoje odnosu s Bogom, o svim tim temama. Naravno da bi moj život bio drugačiji - rekao je The Timesu - Veći dio života bio bih vojni časnik, ne bih mogao putovati u sve zemlje u kojima sam bio, ne bih susreo prijatelje koje imam. Da, razmišljam o tome. Ali, ujutro se budim s pitanjem o tome što ću si napraviti za doručak, a ne s mišlju:"O, baš bi bilo super da se carstvo vrati!".