Na reveru okačen bedž minorne britanske radikalno desne i antiislamističke strančice For Britain Movement, za koju čak i lider UKIP-a Nigel Farage smatra da se sastoji od “nacista i rasista”. Bio je to “modni garnirung”, ali i jasan “statement” tijekom nastupa u televizijskom Tonight Showu Jimmyja Fallona. Nažalost, ne prvi, a vjerojatno ni posljednji, nego tek zadnji u nizu sličnih, krajnje diskutabilnih pa i odioznih ispada Morrisseya tijekom posljednjih dvadesetak godina.
Dugo smo mi, njegovi poklonici i štovatelji, zatvarali oči i uši pred onim što je “blebetao” Morrissey. Doduše, čovjek koji je napisao pjesmu “Bigmouth Strikes Again” često je bio sklon zapaljivim izjavama i davanju što ljutitih, što zabavnih intervjua. Masu puta bio je i u pravu kad je oštrim jezikom šibao lijevo i desno oko sebe pa smo, valjda, bili spremni oprostiti mu povremena zastranjenja, ponekad proizašla i iz njegovih ispravnih stavova oko prava životinja, da se vratimo sve do albuma i pjesme “Meat Is Murder”. Ipak, negdje treba povući granicu između zabavnog i neprimjerenog.
Primjerice, kad je 2010. godine dnevnom listu Guardian, ogorčen zbog okrutnosti prema životinjama u Kini, rekao da “si čovjek ne može pomoći nego po tom pitanju Kineze poimati podvrstom”.
O.K., i meni se gadi što u Kini i Koreji jedu pse, smatram to nehumanim i odvratnim jer obožavam pse, no onda i hinduisti imaju pravo druge smatrati “podvrstom” jer jedu krave ili muslimani jer jedu svinje i tako u krug. Svaka čast vegetarijanstvu i veganstvu, trudim se i osobno jesti što manje mesa, ali smatrati bilo koju rasu ili narod “podvrstom” doista je na razini Hitlera koji je, gle vraga, također bio vegetarijanac i obožavao pse.
Ili, još gore, kad je Morrissey u Varšavi 2011. godine, a u povodu Breivikova masakra nad norveškom socijaldemokratskom omladinom, izjavio “da je to ništa spram sranja koja se svakodnevno događaju u McDonald’su i Kentucky Fried Chickenu”. Ili kad je 2009. godine na američkom rock-festivalu Coachella rekao da “mu je zlo od smrada spaljenog životinjskog mesa”, što bi i bilo u redu da u nastavku nije rekao i ovo:
“Njušim miris spaljenog mesa i molim se Bogu da je ljudsko”. Ovo drugo ipak već nije daleko od spaljivanja vještica pa i spaljivanja Židova i inih u koncentracijskim logorima.
Tragajući za još nekim od kontroverznih i gadljivih Morrisseyevih izjava, na internetu sam naletio i na jednu o Hitleru koju bi potpisao gotovo svaki neonacist. “Moderni lijevi budalaši čini se da zaboravljaju da je Hitler bio ljevičar! Naravno, mi smo sada rasisti, a ta je riječ sada zapravo beznačajna”. Hm, ovo bi potpisao i... znate već tko, ali u ovoj zemlji se za takve rečenice novinarima sudi, a ja nemam ni vremena ni zdravlja ni para parničiti se po sudovima. No, ovakvo Morrisseyevo opravdavanje Hitlera kao ljevičara doista je blisko opravdavanju Pavelićevih zločina u NDH kao produktu “vjekovne težnje hrvatskog naroda” za vlastitom državom. Mnogim nevinima taj je produkt došao glave, ali Bože moj, život ide dalje, osim ako niste završili u Jasenovcu i na sličnim stratištima.
Obračun s imigrantima
Kad se Morrissey verbalno obračunavao s pop-zvijezdama u rasponu od Eltona Johna i Madonne, preko Michaela Bublea, do Boba Geldofa i Roberta Smitha, sve mi je to spadalo u regularni opis posla jednog velikog rock i pop pjesnika koji ima potrebu izraziti neslaganje s onima od kojih se smatra drugačijim ili boljim. Isto mislim i o komentarima povlaštenih kasti poput engleske kraljevske obitelji i njezinih članova i udavača. No, kad Morrissey, mrtav-hladan, napada Sadiqa Khana, trenutnog londonskog gradonačelnika, “jer ne zna ispravno govoriti”, onda je to opet i jedino rasizam. Jednako odvratna je i Morrisseyeva izjava da inače najaktivniju crnoputu laburističku zastupnicu u engleskom parlamentu, Dianne Abott, “ne bi zaposlio ni Tesco”, pri čemu ne misli na njezine političke ideje.
Uz to, Morrissey je izjavljivao i da je “Engleska sada samo uspomena” jer “vrata su otvorena i bilo tko može ući u nju”, kao i to da “premda nema ništa protiv ljudi iz drugih zemalja, što je veći priljev u Englesku to ipak više nestaje britanski identitet”. E, to je tek glupost jer neke od najbritanskijih “stvari” i “običaja” potječu iz njojzi dalekih zemalja. Od čaja (u pet popodne) iz Indije i Kine preko piva (u pubu) izumljenog na Bliskom istoku do “nacionalnog engleskog jela” zvanog curry kojeg opet ne bi bilo bez useljenika i začina iz Indije i Pakistana, redom bivših kolonija davno propalog britanskog imperija koje si je Brexitom pucalo u nogu kao i Morrissey svojim izjavama.
Zađimo i u popularnu kulturu kao jednu od najvažnijih sastojnica cjelokupne moderne britanske kulture, pa se sjetimo The Clasha koji su se napajali i s reggaeom, Madnessa i The Specialsa koji su revitalizirali ska glazbu, također prispjelu u Englesku s useljenicima s Jamajke ili The Beatlesa i The Rolling Stonesa i cijele “britanske invazije” mahom bjeloputih engleskih mladih rokera kojih sredinom 60-ih ne bi ni bilo da se nisu inspirirali američkim crnoputim glazbenicima poput Chucka Berryja, Howlin’ Wolfa i Muddyja Watersa. Pitate li Morrisseya, a ta izjava datira još iz kasnih 80-ih, za njega je “reggae najrasističkija glazba na svijetu i apsolutna glorifikacija crnačke supremacije”, što je tek notorna budalaština; ma koliko njezin religijski potkontekst zvan rastafarijanizam bio manje ili više naivan u odnosu na “bajke” kršćanstva, islama, judaizma, budizma...
Tada je Morrissey izjavio i “da prezire modernu crnačku glazbu” pa u tom kontekstu spomenuo Stevieja Wondera, Dianu Ross, Janet Jackson, Whitney Houston. S time bih se čak i mogao složiti, ali ne iz rasističkih nego iz estetskih razloga jer smatram da je zlatno doba afroameričke glazbe trajalo negdje od ranih 30-ih do ranih 70-ih godina 20. stoljeća, odnosno od diskografskog postanka bluesa i jazza do pojave funka; ma koliko američki hip-hop, koji doista često jest mizogin, mačistički pa i rasistički, kasnije postao najpopularniji suvremeni pop žanr, uz isprani R&B. Elem, najnoviji i sjajni primjer “britishnessa” definitivno nije besprizorno blijed Morrisseyev album obrada “California Son”, nego rottenovski efektan i ubojit UK hip-hop prvijenac “Nothing Great About Britain” momka zvanog slowhthai, podrijetlom iz Irske i Barbadosa.
Glasno protiv Thatcherice
Bit će da je Morrissey smetnuo s uma da je i on, poput Johnnyja Rottena i slowthaija, pripadnik druge generacije irskih useljenika u Englesku pa je doista jadno čitati kako se ulizuje Nigelu Farageu i UKIP-u, čiji je Brexit spremno podržao, a sada i For Britain Movementu koju smatra jedinom pravom strankom Velike Britanije. Dao sam si truda i preslušao neke izjave liderice te partije, Anne Marie Waters, i to je samo populističko-rasističko laprdanje koje Morrissey ne može opravdati ni mišlju da je danas “najlakše nekome reći da si rasist ako se ne slažeš s njegovim stavovima” pa se kasnije vadio da “prezire rasizam”.
I koliko god sve to bilo sporno, a nešto doista spada u rasizam i fašizam, još je tragičnije konstatirati da takve izjave dolaze od čovjeka koji je u 80-ima i u zlatno doba The Smithsa zastupao bitno drugačije stavove. Primjerice, ponajbolji album The Smithsa nosio je naslov “The Queen Is Dead” (1986.). Iste godine The Smiths su nastupali i u sklopu pokreta Red Wedge kojim su razni glazbenici agitirali prema mladima da izađu na izbore i daju glas za laburiste, a protiv Margaret Thatcher kojoj je Morrissey 1998. godine “posvetio” pjesmu “Margaret On The Guillotine”. U povodu njezine smrti ipak je ostao dosljedan pa je rekao da je bila “barbarska”, “bešćutna”, “prezirala umjetnost”, “mrzila siromašne i rudare”, “razorila britansku industriju” i “predstavljala teror, bez atoma humanosti”, a u povodu Olimpijskih igrara u Londonu zamijetio da je tu manifestaciju “otela blještava engleska kraljevska obitelj, zbog čega je duh Njemačke iz 1939. godine preplavio medijski brendiranu Britaniju”.
Netko će reći da je to isto kao i reći Khanu “da ne zna engleski”, no to bi ipak spadalo u pogrešnu i ružnu relativizaciju jer Thatcher i Kraljica su ipak pripadnice elitnih kasti, a Khan i Abott to nisu ili barem nisu bili dok su se uspinjali po engleskoj društvenoj ljestvici. Stoga, premda je Morrissey jednom izjavio da “u intervjuima govori i ono što zapravo ne misli”, ipak se nije teško složiti s uglednim i dosljednim ljevičarskim kantautorom Billyjem Braggom koji u povodu incidenta s bedžom For Britain Movement kaže “da to zaudara”. “The Smiths su bili najveći bend moje generacije s najveličanstvenijim gitaristom i najveličanstvenijim pjesnikom koji je sada izdao i svoje poklonike i svoje naslijeđe te osnažio one ljude s kojima se većina ljubitelja The Smithsa ni tada ni sada ne bi složila. Morrissey je postao Oswald Mosley pop-glazbe”, zaključuje Bragg, aludirajući time na osnivača British Union of Fascists koja je uoči 2. svjetskog rata podržavala Hitlera i Mussolinija.
Tjinder Singh iz sastava Cornershop kaže da se u Morrisseyu razočarao još ranih 90-ih nakon što je objavio pjesme “The National Front Disco” u kojoj opjevava nekadašnji neonacistički pokret s kojim su se obračunavali pankeri na čelu s The Clash i “Bengali In Platforms”, kojom poručuje imigrantima iz Indije i Pakistana da im je mjesto (u zapadnom svijetu) samo na teškim i loše plaćenim poslovima.
Bojkot i skidanje plakata
Bit će da Morrissey ne shvaća da su Veliku Britaniju više ugrozile njezine gramzive elite, londonski City koji je drugim sredstvima nastavio politiku nekadašnjeg imperija i okrutnost tačerijanskog kapitalizma, nego imigranti ove ili one rase. Podržao je i Brexit, ne bi li zaštitio vlastitu, prilično iskrivljenu pa i rasističku verziju “britishnessa”, a na koncu postao i promotor stranke koju čak i Nigel Farage smatra neonacističkom.
I sve to od čovjeka koji je nekoć opravdano napadao Margaret Thatcher i Kraljicu te kao sin irskih katolika, koji je tek godinama kasnije priznao da je gay, pisao predivne i senzibilne pjesme o sramu, krivnji, nevoljenosti, ojađenosti, depresiji, usamljenosti, neshvaćenosti, potištenosti i povrijeđenosti. I sada će biti neshvaćen, skidaju mu plakate iz podzemnih, a Spillers Records iz Cardiffa, najstariji dućan s pločama na svijetu, više ne želi prodavati njegove albume. Ali, iz posve drugačijih razloga, jer je opasno zakoketirao s fašistima i rasistima, čak i preko ruba one šalice iz svog “merch arsenala” na kojoj se engleska zastava kočoperi s križem u obliku noža skakavca.
Doista, može se reći da je svanuo dan u kojem bi Johnny Marr trebao “zabraniti” i Morrisseyu da sluša i voli The Smithse, kao što je to svojedobno “zabranio” Davidu Cameronu. Srećom, na INmusic nam dolazi Marr koji je ionako u Laubi ostavio bolji dojam nego Morrissey na Velesajmu. Unatoč svemu tome ja ću i dalje voljeti i slušati The Smithse, ako ništa drugo onda i kao podsjetnik na vrijeme kad je Mozer imao pameti, duha i pravih osjećaja.