Pokušajte zamisliti sljedeću, ni po čemu hipotetsku situaciju. Pokušajte se staviti u kožu nekog od onih Srba iz istočne Slavonije koji se nikad nisu pomirili s tim da je njuhov zavičaj trajno ostao u Hrvatskoj. Zamislite da spadate u one ljude (a ima ih) koji komzumiraju samo srpske medije, obrazovne ustanove, odlaze samo u srpske kafiće, koji na vjerske blagdane u karuselu mašu srpskim zastavama i – zapravo- čekaju kad će se dogoditi iduća velika barufa, pa da se okrene ratna i politička sreća. Jer, na Balkanu se - znamo- barufa često dogodi, a politička sreća okrene, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
E, da ste taj i takav Srbin iz istočne Slavonije, što biste mislili kad biste jednog jutra prošli pokraj općinske zgrade i tamo spazili crnu ćiriličnu tablu na kojoj piše “Republika Hrvatska - Ured državne uprave“, a ispod toga - također ćirilicom - “pismohrana“ i “uredovno vrijeme“? Biste li se zadovoljno nasmijali i pomislili kako ste pola svog cilja postigli time što tamo “Republika Hrvatska“ piše na Ćirilovom i Metodovom pismu? Ili biste to doživjeli kao poraz svoje vlastite ideje? Kao dokaz i potvrdu da je rat konačno završio, da je država ta koja jest, da je Republika Hrvatska sada neporecivo tu i za “latinične“ i za “ćirilićne“, te da nema više ni mjesta, ni povoda ni oruđa za neku buduću barufu iz koje bi se izrodio politički obrat?
Svakom tko imalo zna zbrojiti dva i dva političke logike, potpuno je jasno da je točan odgovor na pitanje - ovaj drugi. I premda to nije jedini razlog, to je svakako jedan od važnih razloga zašto bi svaki hrvatski patriotski građanin (da ne koristim antipatični termin “državotvorac“) trebao podržati postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru.
Puno je razloga zašto postavljanje tih ploča treba podržati. Prvi od njih je načelo čiste pravednosti. U tom gradu, naime, naprosto živi mnogo ljudi kojima je to pismo materinje pismo, oni u ovoj zemlji žive, plaćaju porez i školuju djecu, te ne smiju imati manje prava nego Talijani u Brtonigli i Vodnjanu, ili Srbi koji kilometar dalje, u Erdutu ili Borovu.
Drugi je razlog načelo zakonitosti. Postavljanje dvojezičnih tabli, naime, posljedica je i statuta grada Vukovara i zakona o pravima manjina koji je donio Sabor. Oba su ta zakona konsenzualno izglasale i ljevica i desnica, za oba je ruku digao i HDZ, jedan od njih ugrađen je u naše pregovore s EU-om. Kao što prometni propisi ne mogu vrijediti u Ogulinu a ne vrijediti u Đakovu, tako ni pitanje službenih jezika ne može vrijediti u Bujama ili Erdutu, a ne vrijediti u Vukovaru, jer to znači da ono što je država prestaje biti država i postaje metež, leopardova koža provizorija, bezakonja i feudalnih tapija.
Postoji - na koncu - i treći razlog zašto treba podržati ćirilicu, razlog koji po ljudskoj hijerarhiji važnosti nije najvažniji, ali bi trebao biti najvažniji onima koji se obično nazivaju “državotvorcima“. Naime, natpis “Republika Hrvatska“ na ćirilici u Slavoniji stvarni je i konačni kraj Domovinskog rata, točka na “i” kojom se potvrđuje da ono što se dogodilo mirnom integracijom nije neki časoviti obrat ratne sreće, trenutni “vakat“ u kojem su “naši potisnuli vaše“ do prvog obrata vojne sreće, nego je ta država sada tu da tu i ostane, pravedna i nijemo indiferentna, svima ista, ćiriličarima i latiničarima, onako kako država ima biti. U tom smislu, ćirilični natpis
“Republika Hrvatska“ konačna je i potpuna pobjeda hrvatske državnosti.
I zato ima puno gorke ironije da su tu tablu - tu službenu ispravu s državnim grbom – razbili čekićem oni koji se drže patriotima i borcima za državu. U povijesti Hrvatske puno je bilo političkom semantikom nabijenih ataka na natpise. Mladi su studenti u vrijeme Novog kursa napadali željezničke table na mađarskom. Mladi su splitski ilegalci bojom napadali nazive ulica na talijanskom.
U svakom od tih slučajeva mladi buntovnici napadali su natpis: ali, ono što su oni zapravo napadali bila je - država koja je te natpise postavila, a koju su smatrali neprijateljskom i tuđom. Iz te perspektive, niz ružnih ekscesa koji su se dogodili u Vukovaru mora izgledati gorko ironičnim. Naime, ljudi koji drže da brane hrvatsku državu napali su hrvatske policajce s hrvatskim grbom na šapki, smrvili su čekićem službenu tablu s hrvatskim grbom i natpisom, te pozvali na neprovođenje hrvatskog zakona koji je izglasao hrvatski suvereni Sabor. Možda sam se ja malo pogubio, ali objasnite mi gdje je tu točno “državotvorstvo“?
I tu – nažalost- dolazimo do onoga što je, čini mi se, bio i ostao ključni problem cijele hrvatske nacionalne ideologije. Naime, iako ta ideologija sebe rado zove “državotvornom“, ona zapravo nikada nije voljela i razumjela, niti danas voli i razumije, državu, ako državu shvatimo kao ono što ona jest: zakonitost, red, građanska samosvijest, procedura, plaćanje poreza i poštovanje propisa.
Za hrvatske “patriote“ ne postoji identifikacija s državom, postoji samo identifikacija s plemenom, rodom i krvnim bratstvom. Zato oni mogu pjevati patriotske napitnice, a sutra graditi bespravno u nacionalnom parku. Zato mogu izderat branče mašući trobojnicom na utakmici, a sutra iskipati šutu na zavoju ceste. Zato mogu (poput Keruma) pjevat “zovi, samo zovi“, a sutra parkirati ferrarija u pješačkoj zoni. Zato mogu (poput Thompsona) pjevat Metafizičkoj Nebeskoj Hrvatskoj, a ovoj konkretnoj, postojećoj, zatajiti porezni prihod. Zato mogu mahati trobojnicama, a pozivati na kršenje zakona i razbijati službene ploče.
I stoga se nemojmo lagati: ta vrsta patriotizma - dakle, patriotizma koja Hrvatsku poima kao nebesko krvno bratstvo, a ne političku zajednicu građana – nas je i dovela ovamo kamo smo dospjeli. Taj “patriotizam“ nas je i doveo do disfunkcionalnog društva u kojem je bezakonje prihvaćeno, korupcija normalna, neravnopravnost samorazumljiva, metež navika, a plaćanje poreza iznimka.
Taj nacionalizam koji prezire državu, patriotizam koji ne shvaća ideju građanina a shvaća samo ideju sunarodnjaka, učinio je u četvrt stoljeća od Hrvatske kaljužu, nemoguće mjesto s kojim se ne da upravljati i na kojem se ne da zavesti reda. Jer naše “državotvorstvo“ nije ni jednog časa gradilo državu: ono je gradilo plemensko bratstvo, a državu samo i jedino izjedalo i razgrađivalo.
I zato je pogrešno misliti da ono što se prekjučer dogodilo u Vukovaru ima veze samo s Vukovarom, samo s manjinskim pravima, ćirilicom i ratom. Vukovarski čekić u tablu samo je metafora, metafora koja bljeskom blica rasvjetljuje trajno stanje u kojem živimo. Stanja u kojem već četvrt stoljeća nejaka građanska Hrvatska brani državu – dakle, stvarnu državu, njen budžet, njen prostor, njeno kulturno blago, njene zakone i njen građanski etos. Brani ona tu državu, teško i mukotrpno, a brani je često i prečesto od onih koji se u državu inače kunu, piše Pavičić za Slobodnu.