Prošle su 34 godine od tog maksimirskog sraza. Utakmice koja će se pamtiti dovijeka i koja je na neki način nagovijestila budući raspad tadašnje Jugoslavije. Tog 13. svibnja 1990. godine napetost u zraku mogla se sjeći nožem, osjećalo se da neće biti dobro. Dinamo i Crvena zvezda su odigrali brojne utakmice, no ova je bila posebna. Od ranog jutra u Zagreb su stizali brojni autobusi u kojima su bili navijači Zvezde predvođeni ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom i aktualnim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Bila je to predigra svega onoga što će se događati kasnije, velikih nereda.
Srbi su došli izazvati rat
Samo nekoliko tjedana prije održani su prvi višestranački izbori u povijesti Hrvatske koji su značili korak od samostalnosti, a nepuna tri tjedna nakon maksimirskih nereda konstituiran je prvi višestranački Sabor Republike Hrvatske. Jasno je bilo da je osamostaljenje Hrvatske bilo trn u oku tadašnjem jugoslavenskom režimu, a pogotovo srpskoj politici. Stiglo je po procjenama više od tri tisuće Delija i znalo se da oni nisu došli samo radi utakmice, njihov plan bio je posve drukčiji. Cilj je bio napraviti nerede.
Nekoliko sati prije utakmice tadašnja milicija je imala pune ruke posla. Delije su u svom rušilačkom pohodu u nekoliko navrata napali navijače Modrih, napadali su i prolaznike na mirnim zagrebačkim ulicama, jednom su milicajcu u gradu željeznom šipkom ozlijedili oko. Odmah se dalo za pretpostaviti zašto su oni u tolikom broju stigli u Zagreb. Došli su izazvati rat, što je kasnije srpskoj politici i uspjelo.
Kad su stigli na južnu tribinu maksimirskog stadiona, počeli su ostvarivati svoj rušilački plan, počeo je bal vampira. “Zagreb je Srbija”, “ubit ćemo Tuđmana”, uzvikivale su Delije dok su opremljeni kamenjem i raznim drugim opasnim “alatima” pokušali probiti ogradu na južnoj maksimirskoj tribini. Ogromna skupina huligana zaogrnutih crveno-bijelim šalovima, lomila je stolce i kamene blokove, reklamne panoe, čak je zapalila vatru, usput zapalivši Dinamovu zastavu.
Milicajci su sve to mirno, promatrali bez ikakve reakcije. Čak i bez ikakva upozorenja. Kao da su bili u dogovoru s navijačima Zvezde. No takav tretman nisu imali navijači Dinama. Kompletni kordon milicije se svom silinom, vodotopovima i suzavcem sručio na domaće navijače koji su, promatrajući uništavanje njihova stadiona, pokušali uvesti red kad to nije željela milicija, izvesti protuudar sa sjeverne tribine.
Upravo su dvostruka mjerila i selektivna akcija milicije izazvali bijes i zgražanje navijača, a i običnih nogometnih poklonika, pa stoga taj 13. svibnja 1990. i danas pamtimo kao otpor tadašnjem sustavu. Čak je i sam delegat utakmice u izvješću naveo da su “incidente počeli gostujući navijači” i da bi neredi bili izbjegnuti da je milicija energično intervenirala na južnoj tribini. Žestoka reakcija milicije isključivo prema domaćoj, ne i gostujućoj skupini, bila je, dakle, u izvorištu cijeloga problema. Sve je to isprovociralo i reakciju tadašnjeg maksimirskoga kapetana Zvonimira Bobana, koji je, u želji da obrani suigrača i sebe, fizički nasrnuo na milicajca.
Strože kazne Dinamu
Negdje oko centra, uzeo je zalet, skočio i udario milicajca braneći navijače Dinama. Taj je udarac žestoko odjeknuo u svijetu, jače nego i jedan Bobanov volej ili pogodak u bogatoj nogometnoj karijeri, a CNN je utakmicu uvrstio među pet sportskih susreta koji su promijenili svijet. Utakmica, jasno, nije odigrana, a kasnije je registrirana pobjedom Zvezde 3:0 bez borbe.
Maksimirski je klub na kraju kažnjen tako da je dvije prvenstvene ili kup utakmice u statusu domaćina morao odigrati izvan Zagreba. Kasnije je te dvije utakmice odigrao kao domaćin na riječkoj Kantridi. Crvenoj zvezdi prvotna je kazna od dvije domaće utakmice izvan Beograda zamijenjena novčanom kaznom. Boban je, među ostalim, kažnjen i tako što nije mogao sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Italiji mjesec dana kasnije.
