Hrvoje Hitrec, pisac, političar, novinar, filmski i televizijski scenarist i zahvaljujući kultnoj dječjoj seriji, ispred svega, otac “Smogovaca”, iako je desetak godina u formalnoj mirovini, ne miruje. Živi u seoskom ozračju nedaleko od Samobora, piše romane, puši tri i pol kutije cigareta dnevno, nekad je pušio i četiri, te veći dio dana okopava vrt. Reklo bi se, vratio se Voltaireovu “Candideu” koji na kraju romana veli da je najvažnije obrađivati vlastiti vrt.
Novi romani
- Jedino valjda Budiša uzgaja bolje paradajze i paprike od mojih. Prijavio sam zato u HDZ-u za ministra poljoprivrede, ali nisu me ozbiljno shvatili - govori Hitrec koji veći dio dana u godini i kuha ručak, budući da je njegova supruga Višnja Babić poprilično zaposlena kao ravnateljica kazališta Trešnja.
Hrvoje Hitrec i Višnja Babić
Foto: Ronald Goršić/EPH
Napisao je dosad četrdesetak knjiga, pred njim su, u ovom trenutku, dva romana.
- Riječ je o povijesnom štivu. Počeo sam prvo pisati roman o 17. stoljeću, o Nikoli Zrinskom, bratu Petra Zrinskog. Sedamnaesto stoljeće prijelomno je za Hrvate, da su se kao velikaške obitelji zadržali Zrinski i Frankopani čitava bi hrvatska povijest vjerojatno krenula drugim smjerom. Već sam se bio posvetio tom romanu, a Društvo književnika raspisalo je natječaj za djelo na temu Sigetske bitke, ove se godine slavi njezina 450. obljetnica. Pa sam prekinuo pisati o 17. stoljeću i bacio se na 16. stoljeće. Roman o Sigetu bit će za mladež - govori pisac koji se već povijesnom tematikom bavio, među ostalim, u trilogiji “Kolarovi” koju je pisao sedamnaest godina, a za koju ne može prežaliti da je HRT nije prihvatio kao ponuđeni predložak za seriju. Zamjera općenito televiziji što nije u stanju prema životu amblematskih osobnosti hrvatske povijesti, kao što je Nikola Šubić Zrinski, proizvesti dramsku seriju, da ne gledamo samo turske sapunice i “Sulejmana Veličanstvenog”.
Hrvoje Hitrec obožava povijest, napisao je “Hrvatsku povjesnicu”, literarizirani pregled nacionalne povijesti za najmlađe.
Živopisno se tako sjeća i osobne kao i obiteljske povijesti, od njegova rođenja u ratnom Zagrebu 1943. godine, u zagrebačkoj obitelji u koju je sa ženske linije pristiglo i ponešto mađarskih, slovačkih i austrijskih gena. Odrastao je među liječnicima, otac, majka i djed po majci bili su medicinari.
Obiteljska povijest
- Moja je obitelj u II. svjetskom ratu stradala na mnoge načine. Otac je bio mobiliziran kao liječnik prvo u starojugoslavensku vojsku, da bi kasnije bio opet pozvan u hrvatsku mornaricu koja je u to vrijeme bila u Varni. Godine 1945. posljednjim se brodom prebacio u Italiju, Englezi su ga tamo odmah angažirali u svojoj bolnici. Međutim, osjetio je da jugoslavenski agenti kruže oko njega, pa se odlučio na bijeg u Los Angeles, gdje je ostao živjeti do kraja života. Viđali smo se kasnijih godina, u Beču, Trstu, Ženevi. Mojoj majci 1945. oduzeli su stan i poslali je u Otočac da liječi partizane i njemačke zarobljenike. Sestra i ja ostali smo živjeti kod bake i djeda po ocu, u stanu u Zvonimirovoj. Majku su kasnije preselili na posao u Dugu Resu, pa se iz tog razdoblja sjećam ljeta na Mrežnici koja sam živio kao Huckleberry Finn sa svojim kajakom - izdvaja sretnu uspomenu iz ranih dana.
Osnovna škola koju je u Zagrebu pohađao nalazila se na mjestu današnjeg SUVAG-a, u gimnaziju je išao u Kušlanovoj. Gradski predio u kojem je živio u poraću je bio pretežito industrijski, s tvornicom Munja, Gorica i trećom, čijeg se imena danas ne može sjetiti, a važna je iz razloga što bi bijela posteljina njegove bake na balkonu nerijetko potamnila od silnog smoga u zraku; otuda su i došli “Smogovci” koji u romanu žive nedaleko od Zvonimirove Hitrecova djetinjstva, na Peščenici.
Hrvoje Hitrec sa sinom Branimirom
Studirao s Tenžerom
U tom stanu, preko puta crkve Majke Božje Lurdske, Hitrec je ostao živjeti pedeset godina i nakon što su mu baka i djeda umrli; njegova je majka, koja se u međuvremenu vratila u Zagreb, tek koncem 80-ih dobila skromni stan u Pionirskom gradu, vrata pokraj Vesne Parun.
Hrvoje Hitrec diplomirao je komparativnu književnost 1967. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
- Šef katedre u moje je doba bio dr. Ivo Hergešić, jedan od posljednjih autoriteta što se tiče književnosti i teatrologije na ovim prostorima. Predavali su mi još Ivan Slamnig, Rudolf Sremec… U studentskim klupama do moje sjedili su Veselko Tenžera, Tomislav Bakarić i Zdenko Rus, nas četvorica bili smo najbolji prijatelji - prebrojava lica iz studentskih dana.
Potom je radio po novinama. Pored stalnog zaposlenja u Borbi i Vjesniku, novinarčio je na sve strane, često i pod pseudonimom. Radio je, među ostalim, u satiričnom mjesečniku Paradoks, koji je bio na kraju zabranjen, Hrvatskom tjedniku, bio je glavni urednik humorističnog lista Kerempuh. Radio je u Sportskim novostima te na koncu pisao u Studiju kolumnu, “Vanjkuš zagrebački”. Otpočetka karijere humorista i satiričara surađivao je i s Radio Zagrebom.
Rankovićev govor
- Imao sam vrlo loš početak u zagrebačkoj Borbi, kao korektor i redaktor. Šezdeset i neke promijenio sam jednu rečenicu u Rankovićevu govoru i izbacili su me s posla. Odradio sam JNA, ali za to vrijeme zakasnio na Hrvatsko proljeće, što me ždere cijeli život. Međutim, tri godine nakon sloma Proljeća utemeljio sam Društvo hrvatskih humorista, udrugu s pridjevom hrvatski, uspjelo nam je to proći i to u doba kada je Matica bila zabranjena. Ubacili su nam u društvo zauzvrat udbaša, ali smo ga se uspjeli riješiti jer je bio glup. Srećko Puntarić, uz ostale, počeo je karijeru u našem Kerempuhu koji je na koncu krepao zbog nedostatka financija. Uz Kerempuh smo objavljivali i knjige, izašao je u toj ediciji moj prvi roman ‘Pustinjakov pupak’. Kasnije sam se prebacio u korekturu Vjesnika, da bi me povukli u Sportske novosti kao redaktora, pa u SN reviju. Pisao sam valjda za sva Vjesnikova izdanja, zadnju kolumnu koju sam objavio u Studiju napisao sam kao glavni ravnatelj HRT-a - govori u najkraćim crtama o šarolikom iskustvu u tiskanim izdanjima.
Prvi njegovi poslovi za televiziju, scenariji za obrazovne emisije, sežu još u sedamdesete. Negdje u to vrijeme kućni je pisac nekadašnjeg Jazavca. Njegovi najdraži glumci, oni na koje je mislio pišući kabaretske komade, bili su Mladen Crnobrnja Gumbek i Ivo Serdar. Naročito je u to vrijeme bio upamćen Hitrecov komad “Let iznad nogometnog gnijezda”. Godine 1982. dogodili su se i “Smogovci” koji postoje i kao pet romana.
- Pajo Kanižaj, tada urednik na Televiziji Zagreb, pročitao je knjigu i odlučio se na seriju, a redatelj Milivoj Puhlovski tražio je klince po školama koji bi glumili. Serija snimana do 1996. postala je kultna iz razloga što je pred TV ekranima okupljala i djecu i odrasle. ‘Smogovci’ su danas zasjenili čitav moj opus, međutim, da je bilo koja druga moja knjiga doživjela ekranizaciju, isto bi se dogodilo, riječ je o čaroliji televizije - govori o najduljoj seriji u povijesti zagrebačke TV.
Sredinom 80-ih, u vrijeme kad su se “Smogovci” prikazivali, dosadilo mu je novinarstvo. Postao je ravnatelj kazališta Trešnja gdje je potaknuo gradnju nove kazališne zgrade. U idućem desetljeću, osim što je bio šef na HRT-u, počinje i Hitrecova politička, pa i militarna karijera.
Sin redatelj
- Nosio sam pištolj od 1990. do 1995. To je bilo takvo doba. Osim što sam bio ravnatelj HRT-a, bio sam i zadnji ravnatelj JRT-a, nakon nekoliko sastanaka u Beogradu osamostalio sam televiziju i prije nego što se država osamostalila. Tuđman mi je tada rekao da bih trebao biti ministar informiranja. Bilo je to vrijeme ‘lupi, petama’ pa sam nakratko pristao na uredski posao, koji nije u skladu s mojom naravi. Nakon toga nosio sam kalašnjikov: jedan sam od utemeljitelja satnije hrvatskih umjetnika koja je na bojišnici bila od rujna 1991. do travnja 1992. Četvero od nas probilo se i do Dubrovnika, preko Pelješca - o danima će u uniformi.
Bio je jedan od utemeljitelja HDZ-a. Dvaput član Predsjedništva stranke, vijećnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba i zastupnik u Hrvatskom saboru.
- Iz stranke sam otišao kad je Ivo Sanader izručio hrvatske generale. U međuvremenu postao sam jedan od utemeljitelja nove stranke - Hrasta. Osnovao sam i udrugu Hrvatsko kulturno vijeće koja ima svoj portal. Nedavno, kada sam uočio da se stranka vraća svojim korijenima, ideologiji od koje je u međuvremenu bila ispražnjena, vratio sam se u HDZ. Danas sam običan član bez osobitog utjecaja, za takve kao što sam ja ima u prizemlju središnjice sobica tri sa tri, klub utemeljitelja - tumači aktualnu političku aktivnost.
Godine 1999. Hrvoje Hitrec pojavljuje se prvi put kao autor scenarija za dugometražni igrani film, riječ je o “Bogorodici” koju režira njegov najstariji sin Neven s kojim radi i na dugometražnim filmovima “Snivaj, zlato moje” i “Čovjek ispod stola”. Istovremeno piše i 30-ak dokumentaraca koje režira Jakov Sedlar.
- Nevenov film ‘Snivaj, zlato moje’ jedan je od najboljih hrvatskih filmova, ali je namjerno blokiran. No, sve će to doći na svoje - uvjeren je Hitrec, koji je i autor romana prema kojem je nastala nekad hit-predstava “Eko eko” sa 450 izvedbi za koju je Arsen Dedić skladao glazbu. Neven Hitrec nedavno je očeva “Eka” režirao u Kazalištu lutaka. Otac i sin trenutačno pripremaju filmsku komediju “Body Korak” koja je već dobila potporu za razvoj projekta.
Demografski uspjeh
Hrvoje Hitrec prvi se put oženio 1966. za Dubravku, profesoricu komparativne književnosti, s kojom uz Nevena ima i sina Branimira, novinara. Danas je u drugom braku s glumicom i ravnateljicom Višnjom Babić koja je 18 godina mlađa od njega, imaju sina Frana koji se sprema upisati kameru na Akademiji dramskih umjetnosti. S Višnjom se prvi put susreo i daleko prije nego što su se oženili. Kako je bio poznanik njezina oca Stjepana Babića, davno je primijetio da akademik ima zgodnu kći.
- Moja je žena izvanredna osoba, uvijek je dobre volje. A još je i pametna, što sam ja, nažalost, prekasno shvatio… Šalim se. Danas imam tri sina i tri unuka pa sam, eto, i demografski uspješan, za razliku od većine Hrvata - zaključuje.