S Tončijem Huljićem sam se zadnji put susreo i razgovarao negdje oko 2001. ili 2002. Dakle, prije 12 ili 13 godina. Tada sam s njim radio veliki biografski intervju za Globus. Sjećam se, onako u izmaglici, da mi je tom prigodom najavljivao neke svoje nove velike projekte, na planu instrumentalne glazbe, koji su bili namijenjeni izvozu. Bili su to (u međuvremenu uspješno odrađeni) projekti Bond i Maksim Mrvica. Postoje neki podaci da su ti izvođači s Huljićevom glazbom prodali, do danas, oko 6 milijuna primjeraka nosača zvuka, piše Gobus .
U međuvremenu se puno toga promijenilo, a najviše se promijenio sam Tonči Huljić. On definitivno više nije onaj Tonči Huljić kakav je nekad bio i kakvog sam upoznao prije nešto manje od desetljeća i pol. On je danas jedna sasvim drugačija osoba, ali i drugačiji tip glazbenika. Pritom promjena o kojoj je riječ nije mala ili simbolična; ona je upravo dramatična.
To su već zapazili i neki drugi moji kolege, ali i općenito ljudi iz svijeta glazbe, popularne kulture, elitne kulture, filma, kazališta, koječega još... A uza sve ostalo, i filmaši. Evo prije neki dan, 6. kolovoza, Huljić je na Starigrad Paklenica Film Festivalu promovirao svoj dokumentarno-igrano-glazbeni polusatni dokumentarac “Tonetov život: Bog, lavur, iće i piće“, što ga je snimio kao svojevrsnu PR-potporu svom novom, drugom po redu samostalnom albumu “Panika“ (što je izišao prije nešto više od mjesec dana). A onda je, na toj istoj pozornici na kojoj je prikazana premijera tog filma, održao, negdje već debelo iza ponoćnih sati, i jednosatni koncert, zajedno sa svojim bandom Madre Badessa.
Taj Huljićev dokumentarac (što ga kao redatelj potpisuje Mario Grabovac) i ta glazba (svojevrstan world music s dalmatinskim predznakom) koju on danas piše i izvodi, to je nešto sasvim suprotno u odnosu na sve ono što je on dosad radio, na području pop-glazbe, ali i cjelokupne pop-kulture. Ljudi koji to sa strane promatraju u isti čas su i zbunjeni i zadivljeni.
Na fotografiji: Tonči Huljić na CMC festivalu Foto: Nikolina Vuković Stipančev / CROPIX
Zbunjenost je na premijeri filma, u Starigradu Paklenici, nastala već i zbog same činjenice što su mnogi očekivali autobiografski film o Tončiju Huljiću (moram priznati da su takva bila i moja očekivanja). Kad tamo, bio je to zapravo film o Tončijevu bratiću Toniju - sinu brata njegova danas pokojnog oca - koji živi u Jelsi na Hvaru. Sve ono što Tonči Huljić danas jest, to njegov bratić s Hvara (koji je po zanimanju šef sale ili konobar u nekom tamošnjem hotelu, a bavi se i poljoprivredom) nije; i obrnuto, sve ono što taj njegov bratić jest, Tonči Huljić nije.
Ni po fizičkom izgledu, ni po vrsti zanimanja, ni po nekim temeljnim životnim nazorima i opredjeljenjima. Svejedno, Tonči Huljić je u tom svom bratiću - i to je jedna od bitnih poruka tog filma - prepoznao samoga sebe. Svoj vlastiti alter ego. Prepoznao je sve ono što on dosad nije bio, ali što bi, u ovoj svojoj golemoj preobrazbi kroz koju upravo prolazi, mogao jednoga dana postati. Ili, ako ništa drugo, ono što bi, možda, želio biti - danas, kad je shvatio da na ovome svijetu postoje i neke sasvim druge vrijednosti ili preferencije u odnosu na one do kojih je on sam ne tako davno najviše ili isključivo držao.
U jednome od svojih zadnjih medijskih istupa Tonči Huljić je nagovijestio da je on, u biti, podijeljena ličnost, da u njemu postoje i Dr. Jekyll i Mr. Hyde koji se neprestano sudaraju i sukobljavaju. Upitao sam ga, dan nakon premijere filma i solističkog koncerta u Starigradu Paklenici (Huljićev je dokumentarac na festivalu osvojio prvu nagradu publike, što znači da poruke koje on u zadnje vrijeme želi promovirati nailaze na plodno tlo), je li to istina. Kratko je odgovorio - uz jedan vrlo spontan i širok osmijeh: “Tko prizna, pola mu se prašta!“
Na fotografiji: Dodjela zlatne ploce Jeleni Rozgi za prodaju albuma "The Best of" u izdanju Croatia recordsa. Foto: Admir Buljubašić / CROPIX
Onog bivšeg Tončija Huljića on sâm danas, uz puno autoironije, naziva “Mamićem u hrvatskoj estradi“ (i meni se tako izrazio). A ovome sadašnjem Tončiju Huljiću klanjaju se - i to svoje klanjanje, štoviše, otvoreno demonstriraju - svi (ili barem većina) koji su ga dojučer nesmiljeno pljuvali i omalovažavali. Na festivalu u Starigradu Paklenici došla mu se, primjerice, pokloniti najmanje jedna polovica domaće rock-kritičarske elite, na čelu s Hrvojem Horvatom i Zlatkom Gallom (Horvat je pritom napisao i panegirik ovome novom Tončiju Huljiću, u zadnjemu broju Rolling Stonea).
Ali fascinirani su isto tako i stranci. Dopisnik ljubljanskoga Dela - gledao sam to vlastitim očima - pričao je Huljiću nakon koncerta, stisnuo mu ruku i rekao: “Gospodine Huljiću, vi ste ozbiljan čovjek!“ A jedan od onih koji su mu te večeri (ili bolje rečeno: noći) komplimentirali bio je i poznati njemački redatelj (autor niza glazbenih dokumentaraca, uključujući i onaj o Nicku Caveu) Uli M Schueppel. On je Huljiću rekao da se ne sjeća kada je tako uživao u nekom filmu kao sada u Starigradu Paklenici, kada je gledao film o njegovu, Huljićevu alter egu.
Družio sam se s Tončijem Huljićem gotovo cijela dva dana, pažljivo sam preslušao oba njegova glazbena CD-a, što ih je potpisao pod imenom Tonči & Madre Badessa (s naglaskom, naravno, na aktualni album “Panika“), nekoliko sam puta odgledao i njegov dokumentarac o bratiću Toniju - pa mislim da raspolažem s dovoljno informacija na temelju kojih se mogu upustiti u jednu kratku analizu o tome na kojim se sve poljima ili na kojim sve razinama ovaj sadašnji Tonči Huljić sukobljava ili obračunava s onim bivšim ili dojučerašnjim Tončijem Huljićem.
...