Kad je u pitanju hrvatska glazbena scena, pjevačica Ivana Kovač odavno više nije samo “Mišina mala”. Nakon uspješnog početka u grupi Magazin, odvažila se na solo karijeru, a kruna toga je njezin prvi samostalni album koji bi trebao izaći na jesen. Priznaje, dugo je čekala, ali odlučila se ići korak po korak, točnije pjesmu po pjesmu. Trenutno je kod majke u Tribunju, odakle odlazi na nastupe. U međuvremenu se kupa, uživa u domaćoj majčinoj spizi, a nerijetko, priznaje, i sama ubaci pizzu u krušnu peć u obiteljskom restoranu.
Vaša pjesma sa Splitskog festivala ‘Nima šoldi, e pa ča’ postigla je veliki uspjeh kod publike, a u vrhu je i na ljestvicama radiopostaja. Jeste li očekivali toliki uspjeh?
- Pa i ne baš. Znala sam da je pjesma jako simpatična, vesela, radiofonična, ali nisam očekivala da će baš tako dobro proći. Još uvijek je na HR topu 40 i to mi je strašno drago jer dnevno kroz eter profilira jako puno izvođača i jako puno pjesama. Ali, ima tu simpatičnu “caku” u tekstu, pozitivnu poruku, pogotovo danas kada je dio teksta vrlo realan. Ljubav ništa ne može platiti!”
Na pjesmi ste surađivali s Rajkom Dujmićem. Kakav je dojam ostavio na vas?
- Rajko i ja surađivali smo prije mog ulaska u grupu Magazin. ‘Gledaj me u oči’ njegova je pjesma. Doduše, izgubila se s vremenom jer nikada nije izašla, niti na jednom CD-u. To su bili moji počeci i ujedno meni veliko priznanje i kompliment jer mislim da o Rajku kao o autoru i ne treba previše govoriti jer njegove pjesme to rade umjesto mene. Vrlo vesela, pristupačna i pozivna osoba.
Kad planirate izlazak svog prvog solo albuma i koliko ste na njemu radili?
- Radila sam dvije godine. Dosta. Napravila sam jednu, pa mogu reći, veliku pogrešku jer sam pauzirala sa snimanjima godinu dana nakon izlaska iz grupe Magazin. To je za nekoga tko, mogu slobodno reći, počinje dug period stagniranja. Nakon što sam počela suradnju s Draženom Zečićem, imala sam vrlo čvrst stav da ne želim odmah izbaciti album već puštati pjesmu po pjesmu. Htjela sam da ljudi prepoznaju promjenu u zvuku nakon Magazina, a to se nije moglo dogoditi automatskim izbacivanjem albuma jer svaki urednik na radiostanicama ima svoje favorite i afinitete tako da bi se dobar dio pjesama ‘izgubio’. Ako uzmete u obzir da jednoj pjesmi treba i po nekoliko mjeseci da procirkulira kako treba, računica je tu.
Čovjek uči dok je živ
S kime ste osim Zečića surađivali na albumu?
- Zeko je autor pet pjesama. Odličnih pjesama. Jako volim njegov rad jer je jednostavan, a s druge strane životan. Ima posebnu priču i poruku u svojim pjesmama i imala sam veliku želju imati njegov potpis na albumu. Ivan Huljić, vrlo talentirana osoba koju jako volim, napisao je jednu ‘Ako dođem pameti’. Pero Kozomara u suradnji s Robertom Pauletićem napisao je je divnu pjesmu ‘Dalmacijo, srce oca moga’. Dušan Sarač ‘Šibensku grandecu’ s kojom sam osvojila grandprix Šibenske šansone i zadnju potpisuje Rajko Dujmić.
Ima li na prvijencu i vaših tekstova?
- Na ovom ne. Škrabam ja tu i tamo, ima išaranih bilježnica i snimaka na diktafonu, ali nema hrabrosti za snimanje. Ima vremena. Neka sada stručnjaci rade ono što najbolje znaju za mene. Tako sam sigurnija.
Mislite li da ste dosad izgradili čvrsti glazbeni stil ili ćete u budućnosti eksperimentirati?
- Čovjek uči dok je živ. Tako gledam i na ovo što sada radim. Mislim da je eksperimentiranje neophodno. To je kao da izbjegavaš naučiti nešto novo, a imaš mogućnosti. Sam sebe zakidaš. Glazba je glazba, dobra ili loša, trećeg nema. Jedino u što sam sto posto sigurna je to da će biti ‘zabavna’ glazba. To volim, uz to sam odrasla i jednostavno se u tome nalazim. Ali nikad ne izbacujem opciju suradnje ili nekog dueta s nekim različitog žanra.
Pred vama su brojni ljetni nastupi. Kojima se najviše veselite?
- Svima! Ljetni nastupi imaju jednu posebnu vedrinu u sebi. Napune me jednom pozitivnom energijom da bi samo od jednog mogla ‘disati’ sljedećih mjesec dana. Imam super bend iz Zadra koji svira sa mnom, Kvaka 22. Svi su u ranim 20-ima i super nam je na bini. A ako je dobro nama, onda i publika to osjeća. Putujemo svuda kombijem i ne pada mi na pamet da idem odvojeno jer mi je s njima prelijepo.
Jeste li ikada požalili što ste se odvažili na solo karijeru?
- Nikad, niti u jednom trenutku. Magazin mi je donio jednu veliku školu. Ako uzmete u obzir da sam prije ulaska u grupu htjela samo snimati, ali ne i nastupati iz straha od javnih nastupa, a sad stanem na binu isto kao da popijem kavu, onda znate koliko mi je toga donio. Preskočila sam barem deset stepenica s njima. Pritom ne mislim samo na medijsku eksponiranost, već na praksu u tom poslu. Došla sam pred gotov čin i nisam imala izbora. Zamislite da sam Huljiću rekla: ‘Čujte, ja vam sada ne idem na taj nastup jer me ulovila velika prpa!’
U pjesmama plačem za ‘njim’
Imate li tremu kad nastupate sami?
- Tremu sam uvelike izgubila još s njima. Nakon nekog vremena ostavila sam je ‘ko zmija kožu’. Sad mi je bina kao dnevni boravak. Obožavam osjećaj sinergije s publikom. To je duševna hrana, stvarno poseban osjećaj koji ne možeš usporediti ni sa čim drugim. Zaraza kojoj nema lijeka.
Koliko vam je otac Mišo pomogao oko prvog albuma?
- Preslušao ga je, naravno. Nije se dirao u moj izbor. Smatra da sam na pravom putu, ali najbitnije je da živim te pjesme jer ih neće pjevati on nego ja.
Kako vam se sviđa njegov duet s Arsenom Dedićem?
- Prvo mi je bio strašno neobičan jer nisam navikla čuti Mišu u takvim aranžmanima. Mislim da je odlična, drugačija, posebna. Ima težinu i emociju. Ne znam da li ste čuli instrumental? Fantastično!
Već ste neko vrijeme u Tribunju kod majke. Kako provodite vrijeme?
- Kad nemam nastupe, svaštarim. Kupam se. Doduše, više je pas u moru nego ja, pa ga čekam i po dva sata da izađe. Lunjam okolo, vozim se na motoru i jedem. Nekad imam osjećaj da samo jedem. Moja mama ne razumije ono: ‘Nisam gladna!’, a i nije da možeš odoliti hrani koju spremaju u restoranu. Još se svako malo bacim na krušnu peć i vrtim pizze. Nekad mi pizza bude na repertoaru za doručak, ručak i večeru. Baš sam oličenje zdravog života. Videoigrica zvana Photoshop je i ljeti prisutna, ne odustajem od nje niti na 32 stupnja.
Nema predaje
U Sloveniji ste također prilično popularni. Planirate li i tamo nastupe?
- Obavezno! Nakon promocije albuma kod nas, odmah ću raditi istu i u Sloveniji. To mi je bitno s obzirom na to da su Slovenci jako dobro prihvatili moje pjesme, na moje veliko iznenađenje i veselje. Bit će i nastupa po Njemačkoj i Švicarskoj, ali nevezano uz promociju. Samo da se pjeva!
Stojite li još uvijek kod odluke da se preselite u Dalmaciju i imate li u tome podršku od dečka?
- Stojimo, ali sada već stihijski. Jednoga dana vrlo vjerojatno.
Ima li koja pjesma na albumu koju ste posvetili dečku?
- Ne, Bogu hvala! U skoro svakoj plačem za ‘njim’.
Je li vam ikad došlo da odustanete od glazbe i bavite se nečim sasvim drugim?
- Onako istinski nikad. To je jednostavno to, to je ljubav na prvi pogled! U ovom poslu se moraš boriti isto kao i u svakom drugom. Nema odustajanja. Mislim da ni u čemu do sada nisam bila toliko uporna kao u ovom. To se zove ljubav.
Koja glazbena imena, bilo domaća ili strana, vam najviše imponiraju i imate li neke uzore na sceni?
- Obožavam Creedence, obožavam! Tu su i Dire Straitsi, Joss Stone, Elvis, Joe Cocker, Mišo legenda... Nemam uzor. Želim biti svoja, onakva kakva jesam. Nekoga mogu voljeti kao izvođača i diviti se onom što radi, ali ne na način da mi bude uzor. Pjesma se ne uči već se živi i ona je dio tebe.
Postoji li neki autor čiju biste pjesmu voljeli izvesti?
- Uskoro više o tome.