Kostadinka Velkovska sa životom se odlučila obračunati vatrenim temperamentom i jetkim humorom. Hrvatska glumica i šansonijerka rođena u Skoplju, koja je cijeli radni vijek provela u Zagrebu, u satiričkom kazalištu Kerempuh, nekadašnjem Jazavcu, za sebe kaže da ima puno predstava i puno života u nogama.
Zagreb 70-ih
Iz rodnog Skoplja stigla je davne, revolucionarne šezdeset i osme, s nepunih 19 godina, kako bi se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti i postala glumica. “Ja sam stara škola, diplomirala sam 1972. Prvo sam htjela biti glazbenica, u Skoplju sam učila violinu, a kasnije u Zagrebu pjevanje kod operne dive Ančice Mitrović, ali sam se ipak odlučila za glumu. Upisala sam se isprve, sretnica”, nasmijala se Kostadinka.
Zagreb sedamdesetih? Divan. Bogata produkcija, brojne kulturne off-grupe sa solidnim budžetima koji su, kaže, definitivno bili bolje raspoređeni.
“Na Akademiji smo učili od najboljih: Ranko Marinković, Izet Hajdarhodžić, Božidar Violić, Kosta Spaić, Zlatko Crnković, Tonko Lonza, Bobi Marotti, to su bili profesori na Akademiji, naši glumački i životni učitelji. Učili su nas kako iskonski voljeti kazalište, a ne sebe u kazalištu. I danas sve pratim, sve predstave pobožno gledam. Naime, ja nisam samo glumica, ja sam gledatelj, publika zbog koje se, na koncu, sve i radi. Spomenuti profesori učili su nas kako trajati. Sjećam se, govorili su, naučite se trajati! Imala sam 19 godina i mislila ‘stari, o čem ti pričaš’”, prasnula je u smijeh.
Godinama je igrala na Dubrovačkim ljetnim igrama; još tijekom studija cijela zagrebačka Akademija na čelu s legendarnim Kostom Spaićem ljeti se selila u Dubrovnik.
“Igre su neraskidivo vezane uz ime Koste Spaića. Bilo je to neprocjenjivo iskustvo. Kao studenti, vrzmali smo se po sporednim ulogama, učili od najboljih. Bili su ondje Miše Martinović, Milka Podrug Kokotović… Ekipa snova. Prekrasno razdoblje, imali smo tu mladenačku hrabrost i jako smo poštivali starije”, kaže Kostadinka.
Krhka i čelična
Nakon završetka studija otišla je u Dubrovnik, jer ju je tamošnje kazalište Marina Držića stipendiralo. Ostala je dvije godine, dubrovačko kazalište bilo je među najjačima na ovim prostorima, s predstavama su nastupali po cijeloj bivšoj zemlji, osvajali nagrade… Nakon povratka u Zagreb, stalni angažman dobila je u Jazavcu koji je vodio legendarni Fadil Hadžić. Puno je radila, mjesečno je znala odigrati i do 37 predstava, a godišnji prosjek bio je gotovo tristotinjak izvedbi.
“Stizala sam sve jer malo spavam. Odricala sam se spavanja kako bih sve stigla”, kaže kroz smijeh i nastavlja: “Za svaku ulogu daš sve od sebe, ali bilo je dobrih i loših predstava. Spremaš, radiš, međutim, ne ispadne najbolje. Kako mi glumci to volimo reći, najradije bi je odigrao sleđa, da ti nitko ne vidi lice”, ne skriva Kostadinka.
Gust poslovni raspored pratio je i vrlo buran privatni život.
“Iznutra krhka i ranjiva, na van čelična lady. Tako me i zovu, čelična lady! Za glumačku profesiju super, za život, draga moja, i ne”, nagnula se prema meni, uputila oštar pogled, povukla dim cigarete i energično ga otpuhnula.
“Za scenu genijalno, a za život ne!”, ponovila je. “Ali, nikad nisam zbog nevolja javno zaplakala, niti, nedajbože, preskočila nastup”, naglašava Kostadinka.
A nevolja je bilo. Sestra joj je umrla vrlo mlada, nesretnim slučajem, kad je imala samo 21 godinu. Otac nije izdržao bol, ubrzo je počinio samoubojstvo.
“Visok, jak, obrazovan, s dobrim poslovnim namještenjem, džaba ti sve, draga moja. Nije izdržao! Rekao je da je najveći udarac za čovjeka kad izgubi dijete. Mama je bila jača od njega. Jaka žena, uvijek mi je bila potpora. Na rukama mi je umro i suprug Damir Podkrajac s kojim imam sina Nikolu. Izgubila sam ga puno prerano. Majka i ja ostale smo same. Kad su me obgrlile krize, i u poslovnim i u privatnim pretumbacijama, majka mi je govorila: ‘Dete moje, ti to želiš i možeš’. Kad je umrla sa 83 godine, osjetila sam onu pravu usamljenost. Pretkraj života otvoreno je govorila da se najviše boji kako ću ja dalje sama. Rekoh, mama, pa imam sina i unuka. Nije to isto, odmahnula je. Mudra, o kako je mudra bila, prazninu zbog majčina gubitka zaista nitko ne može nadoknaditi”, uzdahnula je Kostadinka.
Tko se odluči za glumački posao, mora biti spreman na odricanja, i danas ponavlja mladim ljudima, svojim učenicima, koje preko Udruge za dramski odgoj mladih (DOM) priprema za glumačke akademije. Trenutno ih, kaže, ima 20-ak koji su se uspjeli upisati na svim akademijama u regiji.
O bivšima najbolje
“Ponosna sam na njih i učim ih da glumac mora biti spreman na sve. I u situacijama kad mi 40 minuta prije početka predstave jave da je tata umro, odigram predstavu i dam sve od sebe. Slično se dogodilo kad mi je majka umrla, navečer sam imala predstavu, a drugi dan sam pjevala na Krapinskom festivalu. Danju sam jaka, znaš, noći su za plakanje”, govori iskusna glumica.
Kostadinka Velkovska sve te godine imala je vrlo uzbudljiv privatan život. Četiri puta se udavala, ili kako to voli reći, četiri puta je rekla “da” za ljubav. Rano preminuli suprug Damir Podkrajac bio je glazbenik, blizak njenom senzibilitetu. Dubravko Sidor, ljubav iz mlađih dana, bio je glumac, Branko Turković bio je doktor znanosti, mikrobiolog, osvojio ju je razumnošću, a Zoran Brajša, glazbenik, fascinirao ju je romantikom. I Brajša i Turković su, nažalost, pokojni, nabraja Kostadinka.
“Ja se svoje prošlosti ne stidim. Voljeli smo se, krivo smo se izabrali i potom se razdvojili, ali uvijek s velikim poštovanjem razmišljam i govorim o njima. Kako me svi ti muževi ne bi željeli? Skrbna, skromna, vrijedna, poštujem ljubav i brak, ma tko me ne bi volio?! Ali, ne bojim se raskinuti kad ne ide. Ja sam slobodan strijelac i ne plašim se novih početaka”, strastveno će Kostadinka. Sve radi elegantno, elegantno i trese pepeo neizbježne cigarete.
Domovinski rat
“Ja se ne mogu odreći sekirancije. Jedino mogu složiti prioritetnu listu sekirancije. Emotivna sam, hipersenzibilna, svaka nepravda na meni ostavi traga. Ali, uvijek naglašavam da, unatoč razvodima i smrtnim slučajevima, nisam postala ogorčena. Neke ljude patnja pretvori u opaka bića. Nisam se dala, i dalje volim život i ljude. Prijateljstvo je za mene važna, vrlo visoko emotivna kategorija. Imam ljude koje volim i ne dam ih ni za što na svijetu”, kaže Kostadinka.
Da u životu nikada nije mogla sjediti skrštenih ruku, dokazala je i tijekom Domovinskog rata. Odmah se, naime, priključila Hrvatskoj vojsci, kaže i vadi iskaznicu.
“Zašto? Ja sam po prirodi pravdašica, što će meni vojni avioni iznad glave letjeti. Javila sam se u obranu grada kod generala Darka Grdića i Josipa Ignaca i onda sam radila ono najbolje što znam. Pjevala i nastupala. Gdje? Po ratištima. Uz neke glumce, primjerice Borisa Svrtana, uz tamburaški sastav Ex Panonia. Bogati, to da vidiš, prštale su emocije. Kasnije sam pisala scenarij prisege kod generala Josipa Ignaca. Ali mi status branitelja ne treba, bila sam tamo kad je trebalo i gotovo. Još su me 70-ih godina zvali pojačanom Hrvaticom. Godinama mi je to smetalo, Makedonci mogu glasno pjevati tko su i što su, a Hrvati uvijek nekako oprezni. Hrvatska je moj odabir, ja tu živim. Nije važno gdje si se rodio, nego gdje si stvarao, djelovao i gdje si se realizirao”, iznosi Kostadinka.
Današnja situacija je, kaže, ne veseli. Ljudi su razočarani, osiromašeni, stisnuti.
“Šteta je što naši ljudi ne znaju protestirati. Ako i iziđu na ulice, nemušto uzmu megafon, zvižde, sve to nema efekta. Trebali bi izići, marširati i šutjeti. U takvom protestnom hodu treba vladati grozomorna tišina, jer tišina je naveća agresija”, smatra Kostadinka.
Puno je putovala, poslovno i privatno, međutim, u Skoplju jako dugo nije bila. Iako ondje ima kuću, i iako su joj ondje, po vlastitoj želji, sahranjeni sestra, otac i majka. Ne stigne, raspored je pretrpan. Osim glumačkog posla u kazalištu i pred kamerama, Kostadinka je šest godina na Mreži TV uređuje i vodi emisiju “manjine u medijima”.
O gradonačelniku
Na drugom programu Hrvatskog radija dugo je uređivala i vodila emisiju “Šansona, šansona”, pisala kolumne na portalima… Usto, predsjednica je kazališnog vijeća ZKM-a, članica kazališnog vijeća Gavelle, u zagrebačkoj gradskoj skupštini sjedi u povjerenstvu za ravnopravnost spolova. Prije dvije godine, u zadnjim izborima za gradonačelnika, bila je na listi Milana Bandića za kojeg će reći da je vrijedan, energičan i sposoban.
“Držim da je lojalnost bitna u prijateljstvu. Cijenim njegovu energiju, poduzetnost, socijalni senzibilitet, vjerujem da će dokazati nevinost”, kratko komentira.
Ljubav prema šansonama traje i danas, pjesme joj sklada Tonči Eterović, publiku redovito taknu u srce i dignu na noge. Iako je u mirovini već godinu i tri mjeseca, nakon pune 42 godine staža, energična umjetnica radi jednako kao i prije. Kad imaš talent za glumu i pjevanje, to je Božji dar, bio bi zločin to ne razvijati, smatra Kosta, kako je od milja mnogi zovu. U teatru i dalje glumi u svojim starim predstavama, pjeva... Čim se umirovila, održala je dva koncerta, u Zagrebu i Sarajevu, a potom prihvatila glavnu ulogu u predstavi “Majka Terezija - Svetica tame”.
Majka Tereza
Riječ je o međunarodnom projektu, predstavi u kojoj sudjeluju glumci iz cijele regije. Režirao ju je Gradimir Gojer, prema tekstu poznatog makedonskog dramskog pisca Venka Andonovskog, a u naslovnoj ulozi oduševila je Kostadinka Velkovska, pisale su kritike. Osim Zagreba, predstavu su davali u 12 gradova bivše države i još uvijek postoji velik interes.
“Jako zahtjevna uloga. Izvući snagu i karizmu Majke Tereze zaista nije lako”, kaže Kostadinka. Ono malo slobodnog vremena što ima pokušava provesti s unucima, 9-godišnjim Franom i 7-godišnjom Dorom. Pjeva im, čita, a oni je posjećuju na predstavama.
Unatoč godinama i žestokom radnom ritmu s malo sna, Kostadinka Velkovska dobro izgleda. Svježe i poletno.
“Pazim? Ah, da, na primjer, pazim da stavljam kvalitetnu šminku na lice, to je sve. Imaš to što imaš. Ali, pogledajte, ova moja luda, neposlušna kosa! Jao, koliko sam patila zbog te tvrdoglave, čupave kose. Spremaju me za predstavu, izvuku je, prvi čin, dobro, frizura postojana. Drugi čin, drži se nekako. Jel došao treći čin, već se to digne, strši svaka dlaka na svoju stranu. I onda sam je konačno, u zreloj dobi, prihvatila. Jednom mi je Đelo Jusić rekao: ‘Kostadinka, ne brini, to je frizura od kušina’”, srčano je prasnula u smijeh.