Nakon senzacionalne pobjede nad drugom igračicom svijeta, Rumunjkom Simonom Halep, na konferenciji za novinare na teniskom turniru US Open u New Yorku, dotad beskrajno raspoložena i vesela Mirjana Lučić-Baroni, na upit može li rezimirati put do to tog spektakularnog uspjeha, naglo se uozbiljila te odgovorila da to nije lako pitanje. Samo trenutak poslije Mirjana se slomila: iz nje su prokuljale emocije, a kroz suze je jedva izgovorila da su to bila zaista teška vremena i da je nevjerojatno da nakon toliko vremena opet pobjeđuje na velikom turniru. Ispričavala se zbog suza, no svi koji poznaju trnovit put Mirjane Lučić imali su potpuno razumijevanje za njezino emocionalno stanje.
Nakon beskrajne radosti koju je donijela fantastična pobjeda nad jednom od najboljih tenisačica svijeta, trenuci podsjećanja na prošlost vidljivo su potresli Mirjanu Lučić. U njezinoj životnoj i sportskoj karijeri neprekidno su se izmjenjivali usponi i padovi, sreća i nesreća, što je ostavilo traga: izgleda ozbiljnije, zrelije, pa i starije od svoje 32 godine.
Čudo od djeteta
A za Mirjanu Lučić, rođenu 1982. u Dortmundu u Njemačkoj, dramatična sportska karijera počela je 1997., u njezinoj 15. godini, kada je na svojem prvom seniorskom turniru iz serije WTA u Bolu na Braču osvojila prvo mjesto. Već sljedeće godine s Marinom Hingis osvojila je prvo mjesto u igri parova na Australian Openu, a s nepunih 17 godina izborila je polufinale Wimbeldona, gdje ju je pobijedila tada već slavna Stefi Graff. I kada se učinilo da to tenisko čudo od djeteta, koju je u Makarskoj, kamo se doselila s obitelji, trenirao njen otac Marinko, više ništa ne može zaustaviti do svjetskog trona, uslijedila je nevjerojatna životna i sportska drama.
Premda su bolji poznavatelji odnosa u obitelji znali da Marinko Lučić može biti vrlo naprasan i žestok čovjek, da je vikao je na Mirjanu i kada je pobjeđivala, ipak nitko nije mogao ni naslutiti što se zbivalo iza zidova njihove obiteljske kuće u Makarskoj. Sve je izašlo na vidjelo 1998., nakon što je Mirjana Lučić, zajedno s majkom, dvije sestre i dva brata, na spektakularan način pobjegla u SAD.
Prijetnje smrću
Te joj je godine na turniru u Wimbeldonu, svjedočila je kasnije Mirjana, otac Marinko zaprijetio da će ubiti njenu majku. Mirjana je te njegove prijetnje shvatila vrlo ozbiljno jer je i sama bila izložena očevim izljevima bijesa i nasilja. Prvi put ju je ošamario kada je imala samo pet godina i to tako jako da je krv iz nosa zakrvavila cijelu kuću. Poslije toga, ispovjedila se kasnije Mirjana, batine su bile sastavni dio treninga: tukao ju je čime je stigao, a narijetko i teškim cipelama. Na jednak način terorizirao je i njezinu majku. Nakon što joj je u Londonu pomogao Goran Ivanišević, kojem je sve ispričala, Mirjana i majka vratile su se u Zagreb. Kada su im se u hotelu pridružile dvije sestre i dva brata, cijela obitelj sakrila se na tajnom mjestu u okolici grada, gdje su čekali azil za Ameriku. Taj bijeg bio je prava senzacija, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom sportskom svijetu. Mirjanu je odmah nekoliko visokih sportskih i političkih dužnosnika optužilo da je izmislila aferu kako bi dobila američko državljanstvo premda je sve do danas sačuvala hrvatsko državljanstvo.
No, odlazak u SAD nije ni izdaleka značio kraj mukama Mirjane i njezine obitelji. Zbog spora s menadžerskom agencijom IMG ubrzo su ostali bez novca. Mirjana nije mogla plaćati trenere i putovati na turnire.
Čak četiri godine, od 2003. do 2007., nije odigrala niti jedan meč, a nakon tako duge stanke povratak je praktički nemoguć. Ipak, Mirjana, koja je stalno ponavljala da većina ljudi ne bi izdržala muke koje je ona prošla. Nakon što je pobijedila nekoliko više rangiranih protivnica i kada se učinilo da se napokon vraća u formu, Mirjanu su opet snašle ozljede i bolest. Uzalud je tražila pomoć Hrvatskog teniskog saveza, HOO-a te sponzore u Hrvatskoj. Sredinom 2007. nakratko se vratila u Hrvatsku i pokušala trenirati, ali troškovi boravka tri sestre Lučić, pa i strah od očeve odmazde, nagnale su ju da se brzo vrati u SAD.
Nemoguća misija
Napokon su stvari za Mirjanu krenule nabolje kada je 2007. upoznala talijanskog poduzetnika Danielea Baronija, za kojega se nakon četiri godine hodanja, 2011., i udala. Pohvalila se da je Daniele ljubav njezina života.
Uz supruga Danielea Mirjana je vratila samopouzdanje, polako se vraćala u natjecateljsku formu i već češće pobjeđivala, pa je na turnir u New Yorku, premda već u 32. godini života, došla kao 99. na svijetu. Bez obzira hoće li proći sljedeće kolo, Mirjana Lučić Baroni, ne samo pobjedom, nego puno više igrom, pokazala je da se može vratiti u vrh svjetskog tenisa. I tako ostvariti, nakon punih 15 godina, još jedno, sada seniorsko sportsko čudo.