Kad se pojavio na parketima, kad je iz Dubrave stigao u Cibonu, Slaven Rimac odmah je bio priča. Mama Ružica bila je jedna od najboljih hrvatskih košarkašica svih vremena, tata Matan nekada je vodio Lokomotivu, bio je košarkaški trener. Davor, tri godine stariji Slavenov brat prvi je krenuo u košarkaške vode, dugo je vagao između tenisa i košarke da bi umjesto u Ciboni završio na sveučilištu Arkansas, s kojim je, kao jedini Hrvat dosada, osvojio NCAA naslov.
Slaven je, već u to vrijeme, dok je Davor osvajao u SAD-u, bio zvijezda. Tretiran i portretiran kao nova velika nada HR košarke, mlađi je Rimac u svom prvom prvenstvu Hrvatske, u sezoni 1991/92, dakle s nepunih 18 godina, pulskim Gradinama stavio 40. Iako je Cibona tada imala i drugu, razvojnu momčad, Donu, za koju su igrali mahom igrači Rimčeve generacije (Mulaomerović, Skelin, Grgat, Kalamiza, pa kasnije i nešto mlađi Zemljić, Giriček, Nicević), Slaven Rimac nikada nije bio u razvojnoj momčadi. On je uvijek bio dio prve momčadi. Bio je najmlađi i bio je onaj koji je tada bio trn u peti Ace Petrovića.
Slaven je mislio, tribine su mislile, novinari su mislili da Rimac treba igrati više, da mu Petrović otvara premalo minuta. I nije to bilo lako razdoblje. Teško je ono vrijeme, kad je košarka bila nešto što bi opet sada mogla postati, uspoređivati s današnjim, ali Slaven Rimac u tom vrlo ranom Ciboninu razdoblju doista je imao tretman zvijezde u usponu. Kad se danas, s odmakom vremena sve stavi u kontekst, onda su u tom čudnom odnosu Petrović - Rimac u pravu bili i jedan i drugi. Sjećam se dosta utakmica s nekim neatraktivnim protivnicima - a Cibona je tada pobjeđivala u drugoj brzini, jer se igralo samo PH, pa kad nisu na meniju bili Split ili Zadar, sve je bilo lako - u kojima je Rimac imao minuta, no na njima nije uspijevao kupiti Petrovićevo povjerenje i za one važnije euroligaške okršaje. Petrović je možda mogao riskirati, ali nije.
Rimcu to međutim nije smetalo. U Ciboni je ostao do 1998. godine, a u međuvremenu je Vukove vodio i Jasmin Repeša, a pod Repešinim je vodstvom Rimac stigao i do reprezentacije, pa je zaigrao i na Igrama u Atlanti 1996. godine. Neposredno uoči početka Igara Slaven je ostao bez velike potpore, bez mame Ružice, koja je, stariji Davor bio je u SAD-u, bdjela nad svakim djelićem njegove karijere. I bila mu najveća potpora.
Slaven je bio i u reprezentaciji koju je Pero Skansi nakon debakla u Atlanti složio za Eurobasket 1997. godine. Dječji vrtić koji je izgubio sve, bio na koncu 11., s time da je jedine dvije pobjede ostvario protiv Njemačke. Bila je to generacija koja se trebala vrtjeti oko nadolazećih superstarova Rimca, Mulaomerovića, Giričeka, Sesara, Vujčića, Prkačina, bila je to reprezentacija koja ni od koga na tom EP-u nije izgubila s više od 10 razlike, koja je Jugoslaviju, tadašnjeg aktualnog europskog prvaka i srebrnu s OI, imala na pladnju... Slaven Rimac je stavio bacanja za, mislilo se, pobjedu, no Saša Đorđević stavio je tricu za pobjedu...
Tada se nitko ne bi mogao okladiti da će Rimcu to biti posljednje veliko natjecanje, jer imao je tek 23 godine. Međutim bio je na pripremama za EP 1999, no nije dočekao prvenstvo, a dvije godine kasnije - Hrvatska u to vrijeme nije igrala više ni na SP-u, ni na OI - opet za EP 2001, dogodit će se detalj koji će najbolje opisati Slavena Rimca.
Krenule su pripreme za EP u Turskoj, Petrović je bio izbornik, Repeša pomoćnik. Složena je fina reprezentacija, a nakon što su pripreme krenule, nezadovoljan valjda Giričekovim angažmanom, Aco Petrović je okrenuo broj Slavena Rimca.
- Zvao me Aco.
- Jesi li mu rekao da dolaziš samo ako si u 12, ako ti može jamčiti da imaš dres za Tursku?
- Nisam, kak ću to...
Bio je to razgovor Rimca i novinara, kojega se i danas sjećam.
Povijest će reći da je Rimac stigao na pripreme, odradio ih do posljednjeg dana, da bi Petrović dan prije odlaska u Tursku odredio da je Rimac 13. prase. Onaj prekobrojni. Rimac je tada poslužio samo kako bi pojačao intenzitet na pripremama, a on sam je ostao kratkih rukava. Bi li Rimac, čovjek koji je jedini u toj generaciji mogao uvijek staviti zadnji šut, bio od pomoći, bismo li s njim možda dobili onu Tursku u četvrtfinalu, nikada nećemo saznati.
On je i tada gospodski prešao preko svega. On je uvijek bio fin, nekada i prefin na svoju štetu.
U međuvremenu se oženio Zagrepčankom Marijom, u međuvremenu su stigli i klinci, a Slaven Rimac, nakon što ga je Repeša odveo za sobom u Tofaš i gdje je zaradio fin novac, bio je u prilici birati klubove u inozemstvu. I gradove. Joventut je bio primamljiv jer je to Barcelona, iako je drugdje mogao dobiti više novca, ali Barcelona je bila za Slavena i Mariju dobar izbor. Kao i Milano godinu dana kasnije. Uživali su. I onda je 2002. stigao opet Cibonin poziv.
Vratio se, u play-offu prvo mu je Dino Rađa ostavio nogu na šutu i razbio gležanj, pa nije mogao igrati drugu finala, Split je uzeo jedini svoj naslov u Hrvatskoj tada, a u drugoj sezoni je stigao za kormilo Vukova Dražen Anzulović. Mlad trener i dosta zeznuta svlačionica. Između Anzulovića i Rimca (i Golemca!) puklo je na Final Fouru ABA lige, gdje se Rimac žalio na sedam minuta u finalu protiv Železnika, a Anzulović ga odstranio iz momčadi. Ni tada se nitko nije mogao okladiti da će to Rimcu biti posljednja utakmica za Cibonu...
Slijedila je grčka epizoda u Makedonikosu (igrao i finale Eurokupa) i AEK-u. Na koncu 2006. Božo Maljković ga je doveo u Real, ali Rimac, iako je potpisao uoči završnice sezone, nije odigrao nijednu utakmicu za kraljevski klub. Pa onda ukrajinski Azovmaš ("ne mo'š vjerovat, ovo je površina mjeseca"), malo Parisa i onda sezona u Cedeviti, na nagovor Emila Tedeschog, koji se sa Slavenom zbližio tijekom ljetovanja na Hvaru.
Za kraj je ostavio Francusku, Le Havre je bio prolazna stanica do Pau Ortheza, u kojemu je ostao četiri sezone. U te četiri sezone Rimac i njegova obitelj pronašli su novi dom na jugu Francuske, a on je uživao u kraju karijere te donio odluku da želi biti trener. Već je u posljednjoj sezoni pohađao trenerske seminare u Francuskoj, imao ponudu i da postane pomoćni trener u Pau Orthezu, a s tamošnjim ljudima i danas je blizak, no odlučio je krenuti u Hrvatskoj. Kontaktirao je Jasmina Repešu, s kojim je oduvijek bio prisan, a kad ga je Nikša Prkačin nazvao da dođe u Cibonu, nije bilo dvoumljenja, pa je lanjske sezone bio pomoćnik najprije Veljku Mršiću, a kasnije i Danijelu Lutzu.
Prošlo je ljeto Rimac razmišljao o preuzimanju omladinskog pogona, no Neven Spahija ga je želio uz sebe. Kad je Spahija otišao, iako je mislio da nije još vrijeme ("ne smijem preskakati stepenice"), Rimac je preuzeo klupu Cibone i odmah doveo Juricu Golemca, svog prijatelja i bivšeg suigrača za asistenta ("jer isto razmišljamo o košarci").
I otada do danas nije nikada rekao "ja", uvijek govori "mi". Bio je čvrst kad je od Uprave tražio da se ne potjeraju Planinić i Blassingame (a bilo je već ideja tko bi umjesto obojice stigao i tko bi bio trener), tražio momčad na okupu i mir. Stigao je do Final Foura, s time da je promijenio igru Darija Šarića, pustio s lanca Blassingamea, stvorio kemiju u momčadi.
Stvorio je od Cibone u pola godine škvadru, kako će to Dario Šarić reći, "bandu", koja je spremna na sve. I na pobjede u Beogradu i na trofej ABA lige.
I ostao je miran. Reći će jasno što misli o Ciboninim dugovima, neće savijati kičmu. Ostat će svoj. Stoji iza momčadi, radi kao pas, dan uoči finala u Beogradu on i Golemac bili su satima ispred kompjutera i spremali se za Cedevitu, "znaš, kad Jasko stavi zonu, onda on to radi i da vidi jesmo li se spremili za to". Dominirao je i jedino je mogao - primati čestitke.
Negdje u zadnjoj minuti finala Jurica Golemac ga je zagrlio, nasmijali su se jedan drugom i znali su da iza ovog više nema upitnika. ZG tandem na klupi Cibone, asfalt pomiješan s dušom i znanjem.
Netko je rekao da Slaven Rimac ima nešto od Pepa Guardiole, "fura se na njega". Ne znam, znamo se četvrt stoljeća, nisam nikada stekao dojam da se fura na bilo koga. On je "mister Normalni". U čudnom svijetu. Iako, nije to loše, hrvatski Guardiola. Nema filozofije i praznih priča. Istina je uvijek ono što kupuje sve oko vas.
Zato su Slavena Rimca i uvijek voljeli. Tribine, mediji, suigrači. Samo neka traje. Na dobrobit Cibone. I ukupne nam košarke.