Negdje tijekom 2013., bio je zvijezda u usponu, “Bokšić iz Vinjana Donjih”, koji je sve masterminde hrvatskog nogometnog establišmenta tjerao na ekstatične najave, predviđanja u kojima je taj 18-godišnjak bio spreman postati novi markiz hrvatske reprezentacije i njeno novo zaštitno lice...
Prošla je otada, evo, gotovo i petoljetka, a nakon epizoda u Fiorentini, Veroni i Red Bull Leipzigu, tek je sada Ante Rebić, o njemu je riječ, vratio svoju uzbudljivu karijeru na prave tračnice. U dresu Kovačeva Eintrachta, ovaj Imoćanin briljira, opet je snažan, moćan i brz, uz vratara Hradeckog najbolje je ocijenjeni igrač frankfurtske momčadi i tip koji napokon, pod patronatom svog nogometnog oca, postaje ono što smo svi mi pomalo od njega očekivali; igrač. S velikim I.
Postao je zreo
- Stvar je u biti vrlo jednostavna: u to doba samo je Fiorentina bila spremna platiti traženih pet milijuna eura Splitu. A ja, kada se realno osvrnem, nisam ni fizički ni psihički bio spreman za takav iskorak - otvara silno iskreni razgovor momak koji će i u sljedećim rečenicama iz introspektive izvaditi najvažniju pouku svoga odrastanja - zrelost.
Bez skrivanja od odgovora, Ante Rebić danas, ne samo na terenu već i preko slušalice, djeluje kao drugačiji igrač i čovjek. Ostao je “imotski” svoj, bez dlake na jeziku, no toj dobrodošloj otvorenosti u sve više dosadnom i učmalom HR nogometu, dodao je najbitniji začin napretka - realnost.
- Bio sam mlad i nespreman za tako velik iskorak. Sjetili ste se i “one” fotke iz Red Bull Leipziga, kada sam na Instagram zakačio kako sjedim na klupi uz opis: “Moje novo radno mjesto...” Najiskrenije, to je bila fora o kojoj nisam razmišljao da će postati javna, ali shvatite, tada sam imao tek 20 godina... A svatko je to protumačio onako kako je želio.
Tada je već Rebić bio označen enfant terribleom HR nogometa kojem prijeti kolaps. I, zapravo, tko zna što bi se dogodilo da nakon neuspjelih avantura u Fiorentini, Veroni i Red Bullu, naposljetku prije godinu i pol dana nije stigao u Frankfurt, na poziv Nike Kovača, svog mentora iz mlade i A reprezentacije, čovjeka koji mu je vjerovao čak i onda kada su i poltroni počeli dizati ruke.
- Bio je to potez karijere. naime, već godinu i pol dana igram u kontinuitetu, 2017. je napokon prošla bez ozljeda, sve je sjelo na svoje mjesto. Uživam u klubu, u gradu, uživam na treninzima i na utakmicama. Osjećam se odlično i to se, valjda, vidi. U svemu tome, nema sumnje, ključnu je ulogu odigrao Niko, koji me u ljeto 2016. pozvao na posudbu.
Premda je i ljetos bilo naznaka i napisa da bi ga Eintracht trebao vratiti u Fiorentinu, Kovač je inzistirao na vjeri koja se baš ove sezone obilato vraća. Konačno, Eintracht je nedavno otkupio ugovor od “viola” za dva milijuna eura, a sada isti mediji govore da su “orlovi” napravili strašan posao jer će na Rebiću u bližoj budućnosti minimalno utrostručiti ulog.
- Jest, prošloga je ljeta bilo razmišljanja o povratku u HNL, postojala je ideja da krenem ispočetka. Bio sam u nekim razgovorima s Hajdukom, no predugo su čekali, a tada se javio Niko i kazao da me želi nazad. Ispalo je savršeno...
Na pragu Europe
Kako za njega, tako i za klub, koji je (opet) u polufinalu Kupa, a ujedno u Bundesligi ganja Europu.
- Polako, daleko je kraj sezone, a sve između drugog i desetog mjesta stisnuto je u nekoliko bodova. Činjenica jest da smo klub iz vrha koji je najmanje potrošio na pojačanja, a ujedno imamo i najmanji budžet, što dokazuje da radimo velik posao, ali ponavljam, idemo od utakmice do utakmice i idemo stvarati neku dobru priču. I lani smo bili nadomak Europi, sada smo opet, i vjerujem da ćemo na kraju izboriti ili Ligu prvaka ili Europsku ligu, što bi bio velik uspjeh i dokaz da radimo odlične stvari. Znate, izbalansirani smo, razumijemo se, i pod vodstvom Nike i ekipe nadam se da ćemo ući u Europu.
Ideolog Kovač
Kovač je tu glavni ideolog, čovjek kojeg su u Hrvatskoj nazivali vampirom, u Njemačkoj je mag. Na prvu čudno, ali poznavajući ovdašnju zbilju nipošto...
- Takve bezvezarije i gluposti mogu govoriti samo oni koji ga ne razumiju ili ga ne poznaju. Niko Kovač je, prije svega, vrhunski čovjek, a potom i trener, jedan od onih koji živi nogomet i u svakome času zna što radi. Znate, može on nama ići na živce s tim vađenjem laktata i krvi, što je Hrvatskoj prezentirano kao svjetsko čudo, ali osobno vam kažem da je ovo prvi put posljednjih godina da sam odradio sezonu i pol bez ozljede, izuzev mononukleoze koja definitivno ne ide njemu na ruku. Nikine metode su ključni razlog tome.
Ne samo zbog toga, sve ga se više veže uz Bayern. Posljednji u nizu onih koji ga guraju na najskupocjeniju klupu Njemačke jest i Didi Hamann, koji je ustvrdio da bi Niko, zbog svega, trebao biti taj.
Bez ulagivanja
- Bez ulagivanja otvoreno tvrdim: vodili su me u karijeri i Montella i Paolo Sousa, vodili su me brojni veliki treneri, ali bez dvojbe Niko Kovač je najbolji trener kojeg sam imao. Odnos, pristup poslu, razmišljanje... sve ga to čini bitno drukčijim od ostalih. Iskreno, volio bih da ostane u Eintrachtu, uz mene i nas, do kraja njegova ugovora, do ljeta 2019., ali opet, ako se otvori prostor nemam baš nikakve dvojbe: Niko Kovač je definitivno kalibar za klupu Bayerna!
A je li Rebić kalibar da bude “vatreni” član u Rusiji, jedno je od pitanja koje intrigira hrvatsku javnost, premda nema dvojbe da izvedbama ove sezone nudi sliku idealnog “klona” Ivana Perišića za poziciju njegova, lijevog krila.
- Najiskrenije, ne bih sada o tome govorio. Nisam tip koji će vam sada ponuditi priče tipa “želim ići”, moram ići” ili nešto slično. Da se nadam, nadam se, apsolutno. Ali do Rusije ima još tri mjeseca i sve je moguće, svašta se dotad može dogoditi. Ako Rusija dođe, bit će to genijalno i sjajno, ako ne, nogomet će se igrati i dalje. Pričao sam s izbornikom, čujemo se, u kontaktu smo, znam da me prati i odnos je odličan. Ja ću definitivno davati sve od sebe, nadati se da će me zaobići ozljede, a potom ćemo vidjeti. Gurati se ne želim... - jasan je Rebić.
A gdje možemo progurati “vatrene”?
- Imam problem s činjenicom da stalno provlačimo teze o velikoj generaciji, pa potom i Rusiji kao posljednjom prilikom generacije. Ne volim ta prevelika i nerealna očekivanja, koja bujaju kako se prvenstva bliže i brišu realnost. Nema dvojbe da smo dobri, kvalitetni, da svi igramo u velikim klubovima i da smo tamo “unutra”, a ne prolaznici, no davati euforične najave nema smisla. Jest, dobri smo, po meni smo iza Argentine u toj našoj skupini, reprezentacija spremna za proći skupinu. Ali potom, polako, gdje jurimo... - zaključit će momak koji najbolje zna kako je to.
Možda bi ga baš zbog toga trebali i poslušati.