Čestitam Igoru Štimcu jer je imao kuraže gurnuti u vatru mladoga Kovačića i tako nogometno još više oplemeniti momčad i igru Hrvatske.
Nisam strepio zbog tog njegova poteza, a mogli ste to čuti i u mojoj najavi utakmice, nisam se pribojavao što ćemo s tolikim ofenzivcima u momčadi, jer znao sam da je Štimac shvatio kako utakmica takvog naboja i težine od svakog nogometaša na terenu pravi i obrambenog igrača.
Najbolje je to demonstrirao Luka Modrić, za mene apsolutno prvo ime dvoboja, bila je divota gledati kako je u središnjici terena demonstrirao na najvišoj razini kako zadnji vezni otima lopte i brzo ih predaje naprijed.
Mali Kovačić zaslužio je aplauz za debi u nacionalnom dresu, odigrao je nesputano veliku utakmicu i pritom demonstrirao zadivljujuću moć, okomitost, brzinu i preciznu, brzu loptu.
Hrvatska je 90 minuta bila žustra, brza i odlična; kakva Barcelona, to je konzervativni nogomet. Štimčeva momčad igra moderno, ne ostavlja suparniku ni vremena ni prostora; izmaltretirala je Srbiju i ostavila je veći dio utakmice bez šanse. Nismo imali slabog mjesta na terenu, Ćorluka je bio imperijalan, a za ono što je dvaput u istom naletu skinuo Pletikosa, kapa mu do poda. Što reći o Oliću, koji i u svojim godinama istrčava sprintom cijeli teren gotovo 90 minuta, nevjerojatna pluća. Bog ga je nagradio da zabije, jer je velikodušno poslužio Mandžukića kad je i sam mogao matirati vratara.
Ljepota nogometa se promijenila, ovo što ste vidjeli u izvedbi hrvatske reprezentacije je moderna i suvremena igra. Naši suparniku nisu dali nikakvu šansu da ih ugrozi. Jasno, u drugom poluvremenu je naše vodstvo od 2-0 uvjetovalo događanja, ali Luka, Ćorluka, pa onaj Srnin centaršut; “je..nu” reprezentaciju imamo. I bojim se da će me Štimac za..bat’, u Brazilu će napraviti veći rezultat od našeg zajedničkog iz 1998. Večeras me osvetio za 1999., osvetio me moj Igor!