Hrvatska po bodove protiv Makedonije kreće u 4-2-3-1 rasporedu, a 25-godišnji debitant bi trebao zadužiti ulogu kurira između Modrića na centru i Mandžukića u domaćem kaznenom prostoru, te između dvojice krilnih igrača Srne i Perišića.
Faktor iznenađenja
Sammir u idealnih jedanaest jest i nije iznenađenje ako uzmemo u obzir kratki opus friškog izbornika. Iznenadio nas je Štimac već s Maločom u sastavu protiv Švicarske, onda još više s Radoševićem u Bruxellesu. Snalaženje u njegovu rukopisu možda nije lako, ali je svakako uzbudljivo, enigmatično, a bogme i sve više zabavno. Jednom zgodom čini vam se da čitate “Kockara”, a već sljedeći put se veselite citatima iz “Forrest Gumpa” poput, recimo, onog da je “reprezentacija kao bombonijera, nikad ne znate što ćete pronaći u kutiji”...
Jedina preostala dvojba s kojom je Štimac otputovao prema Skoplju tiče se mjesta defenzivnog veznog igrača, Modrićeva “osigurača”. Kandidati za ovu poziciju bili su Badelj i Vukojević, svaki sa svojim komparativnim prednostima i nedostacima. Badelj bi osigurao mirniju kontrolu lopte, pobrinuo se za veći posjed i eventualno podvalio neki finalni pas u posljednjoj trećini terena. Vukojević bi agresivnije gurao makedonske veznjake prema sredini terena i tražio najjednostavnija rješenja. “Ogi” je nedavno protiv zagrebačkog Dinama demonstrirao solidnu razinu forme i, među inim, pobrinuo se da na terenu ne vidimo - Sammira.
Plan Igora Štimca za Makedoniju u kratkim crtama glasi “ako naš fond trke i naša energija budu na razini domaće momčadi, presudit će veća kvaliteta mojih igrača”.
Problem motivacije
Zvuči logično, ali problem je s ovakvim nogometnim aksiomima što nerijetko u praksi prerastu u prazno verglanje favorita. Dovoljno je sjetiti se prošlog kvalifikacijskog ciklusa i dvoboja u Tbilisiju ili Pireju. Na papiru bitno slabije momčadi tada su otupjele oštricu napada reprezentacije, isključile vodeće igrače “vatrenih” i (do)čekale svojih pet minuta. Što nas dovodi do problema motivacije. Ova je garnitura hrvatskih nogometaša uvijek bolje funkcionirala kada su na drugoj strani stajale velesile.
Traži li ipak poseban motiv za Skoplje, Štimac će ga lako iskopati u arhivi. Naime, čak su devetorica kandidata s njegova popisa sudjelovala u posljednjem skopskom potopu (rezultatskom i meteorološkom) iz 2007. godine. Hrvatska je u poluvremenu tog dvoboja saznala da definitivno putuje na Euro 2008., pa je u nastavku kapitulirala 0-2. U tom su meču sudjelovali: Pletikosa, Srna, Ćorluka, Šimunić, Modrić, Kranjčar, Vukojević, Eduardo i Mandžukić.
Rušenje tradicije
Makedonski su novinari u najavi utakmice podsjetili Čedu Janevskog da je pobjeda protiv Hrvatske ujedno i posljednji domaći trijumf Makedonije u kvalifikacijskim dvobojima s “nositeljima” skupine. Premda nedavno u Maksimiru nisu ostavili dojam prestrašene momčadi, čini se da Pandev i društvo redovito pucaju pod teretom velikih očekivanja pred vlastitom publikom. Igrali su u Skoplju s Hrvatskom (1-1) i SRJ (2-4) kvalifikacijske dvoboje za Euro 2000. Uslijedili su Turska (1-2) i Švedska (1-2) dvije godine kasnije, Turska (1-2) i Engleska (1-2) u kvalifikacijama za Portugal 2004. Onda Nizozemska (2-2) i Češka (0-2) za SP 2006., zatim Engleska (0-1) i Hrvatska (2-0) za Euro 2008., pa Nizozemska (1-2) i Norveška (0-0) u sljedećem ciklusu i napokon Rusija (0-1) i Republika Irska (0-2) u kvalifikacijama za Euro 2012.
Janevski odgovara - tradicije postoje da bi se rušile. Dojam je da igrači vjeruju u riječ stručnjaka čija trenerska biografija ne obiluje uspjesima, ali u kratkom vremenu za makedonskim kormilom reprezentacija ostavlja solidan dojam. U Zagrebu je zaslužila više od minimalnog poraza, a u Škotskoj bolji rezultat od konačnih 1-1.