U moje vrijeme mladi igrači znali su da su na samom dnu ljestvice. Dolazili su u kamp rano ujutro i čistili kopačke starijim suigračima prije treninga. Prolazili su obred inicijacije na ulasku u prvu momčad; izašli bi na pozornicu, otpjevali nešto ili ispričali vic, pa bi zaradili 50 funta ako su bili dobri, ali zapravo smo ih češće zalijevali kantom prljave vode. Da se ova praksa održala do danas, nisam siguran da bi mladi igrači dolazili na trening sa skupim satovima i dijamantnim naušnicama...
Klečanje na kukuruzu
Perry Groves, Arsenalov nogometaš iz osamdesetih, a danas nogometni komentator, pripadnik je soja nostalgičara koji vjeruje da zna kako riješiti problem flambojantnih klinaca u kopačkama. Sve te talentirane tinejdžere koji nekada ne bi imali ni za biber, a danas su puni kao Justin Bieber i za 18. rođendan se počaste prvom sportskom jurilicom, oni bi natjerali da kleče na kukuruzu i javnim prijevozom dolaze na treninge samo da im probleme ne rade veliki klubovi.
Fenomen nogometne djece bogataša poprimio je u posljednjih desetak godina takve razmjere da se proteklih dana njime bavio i Financial Times, osvjetljavajući naličje priče. Neće svaki genijalac s igrališta dolaskom u Barcelonu postati Messi, niti će svaki vunderkind iz Liverpoola napraviti karijeru kao Rooney, ali klubovi u strahu od promašaja skautiraju svaki kutić svijeta i svoje akademije zatrpavaju obećavajućim prospektima. Plaćaju ih masno i vrlo često promašuju u procjenama.
Ravel Morrison jedna je od takvih priča. Skauti Alexa Fergusona snimili su ga na školskom igralištu u predgrađu Manchestera i već sa 15 godina sletio je u akademiju crvenih vragova. Potpisao je stipendijski ugovor i nastupao u U-16 i U-18 engleskoj reprezentaciji, ali problematičan angažman na treninzima i sudari sa zakonom izvan njega ubrzo su natjerali šefove da napuste ideju o sljedećem Paulu Scholesu.
Slučaj Halilović
Morrison je prodan West Hamu, gdje je prošle sezone odigrao točno devet minuta, prije nego što je posuđen Birmingham Cityju. U džepu je u tom trenutku držao ugovor težak 12 tisuća funta tjedno koji, ovisno o broju nastupa, može narasti do 65 tisuća tjedno, a na Facebooku je objavljivao fotografije na kojima nosi dva sata - po jedan Rolex za svako zapešće. Primjer nije skandalozan kao onaj Wilfrieda Zahe, koji je nakon potpisa za United kupio četiri skupa automobila za samo pet mjeseci (tvrdi Guardian), ali svakako jest indikativan.
- Mladi igrači ravno iz škole postaju milijunaši, a da su pritom jedva obukli kopačke - kaže Chris Greene, autor knjige “San svakog dječaka” (2009.), studije koja obrađuje upravo neuspjehe britanskih akademija da talentiranu djecu učine uspješnima u seniorskoj konkurenciji.
Nešto na ovu temu mogli bi nam reći i hrvatski nogometaši. Matej Delač, na primjer, koji, premda je 20-godišnjak, već tri godine prima veliku plaću u Chelseaju i potuca se svijetom tražeći afirmaciju posudbama u portugalske, češke i srpske klubove. Ili Alen Halilović, čiji se talent procjenjuje na 15-ak milijuna eura, u analizi Goal.coma biva proglašen najtalentiranijim svjetskim igračem svoje generacije, a pritom dobiva sve manje prilika za igru u Dinamu i potpuno je nejasno kojim bi to putem za dvije ili tri godine mogao odletjeti u nogometnu orbitu...
Propali do punoljetnosti
Chelseajeva nada Josh McEachran u klubu je od svoje osme godine. U juniorskim danima o njemu se pisalo kao o “čudu” koje posjeduje “vještine koje se ne daju naučiti”. Dobio je nekoliko prilika, ali nije uspio postati prvotimac. Jack Rodwell, 22-godišnjak “neizmjernih mogućnosti”, prošle je sezone zamijenio Everton za Manchester City u transferu vrijednom 12 milijuna funta i zatim grijao klupu.
Sanchez Watt regrutiran je u Arsenal kao sedmogodišnjak čiji su talent uočili na utakmicama nedjeljne lige u parku. Profesionalni ugovor potpisao je 2008., sa 18 je postigao svoj prvi seniorski gol i povjerovao da mu je svijet pod nogama. Nakon toga život mu se pretvorio u kolodvor, broj klubova koje je promijenio do danas može nadmašiti jedino broj tetovaža na njegovim rukama.
- Klubovi očajnički žele potpisati najbolje mlade igrače i pritom nimalo ne štede. A novac onda stvara atmosferu u kojoj dječaci vjeruju da su uspjeli, smatra legenda Chelseaja Frank Lampard.