Kao klinac s tribina se navukao na ‘il Grande Inter’, Inter kojeg su stvarali njegov otac Angelo i Helenio Herrera. Od ‘55. do ‘68. pater familias Moratti stvorio je kult, a mladi se Massimo s Curve Nord, vođen sirovom strašću, u formativnim godinama naučio na - uspjeh. Bio je na svakoj utakmici, upijao je svaki djelić atmosfere, igre, nogometa, života. Massimo Moratti, jednostavno, živio je Inter.
Kada je 1968. otac prodao klub, 23-godišnji Massimo okrenuo se obiteljskom biznisu - nafti, 1981. godine, kada je otac preminuo, preuzeo je cjeloupni posao tvrtke Saras, no ona strast nikada nije nestala. Samo se, zapravo, mučila, gledavši kako se očevi nasljednici Ivanoe Fraizzoli i Ernesto Pellegrini ne mogu približiti Angelovim vrhuncima. I onda je 1995. godine Massimu prekipjelo, Pellegrini je sve teže održavao klub natovaren silnim dugovima, otkupio ga je i započeo ‘eru Moratti’ koja je, eto, do nekidan trajala punih 19 godina.
Očevo naslijeđe
Nošen, stvaran, ali i opterećen očevim uspjehom, kao cilj si je postavio vratiti negdašnju slavu Nerazzurrima. U palaču Serbelloni, prekrasno neoklasicističko zdanje iz 18. stoljeća, gdje su Morattijevi često ugošćivali šeike i ostale prijevoznike nafte, posjeo je Giacinta Facchettija i Sandra Mazzolu, nove direktotre, heroje kojima se divio kao klinc. Na ekranu ponad njih vrtjeli su se videozapisi velikih zvijezda. Pomislio je, s novcem i ljudima koji ovaj klub žive, ne mogu pogriješiti...
Devetnaest godina potom, ipak, njegova ostavština dijeli se na razdoblje do Calciopolija i nakon njega. Jer bez obzira što nikada nije štedio, što je na crnom zlatu zgrnuto bogatstvo bez razmišljanja davao svome čedu, dovodeći redom Paula Incea i Roberta Carlosa kao predvodnike, a potom i Y ourija Djorkaeffa, Ivana Zamorana, pa i Roberta Baggia te Ronalda, Moratti je morao shvatiti da se novcem ipak uspjeh ne može kupiti. Jer, bez obzira na silna ulaganja i velike zvijezde, Inter je do najveće afere u povijesti talijanskog nogometa uspio osvojiti tek Kup UEFA, Juventus je tada bio dominantan na svim područjima.
A onda, onda je Curva Nord napokon prestala pjevati tužaljke, osvojene su četiri titule prvaka Italije, jedna im je usto vraćena retrogradno, a sve je kulminiralo u sezoni 2009/2010. kada je milanski velikan osvojio famozni treble pod patronatom Josea Mourinha.
Predao vlast
- On je o klubu uvijek govorio prvim licem množine, on je uvijek podsvjesno davao do znanja kao je samo jedan od horde zaljubljenih navijača. Nikada prije ni kasnije nisam sreo takvog ostrašćenog predsjednika. Davao je novac ne razmišljajući, samo da Inter bude sretan. Inter je bez pretjerivanja njegov život - opisao je jednom zgodom portugalski stručnjak Morattijevo srce.
Koje se, eto, uspjelo napuniti te 2010. godine, tada je pogledom tražio nebo i potvrdu oca Angela. Morao ju je dobiti...
Tri godine kasnije prodajom većeg dijela dionica (70%) indonežanskom poduzetniku Ericku Thohiru počeo se nazirati kraj jedne velike ere.
- Sin mora naučiti kako samostalno hodati - spustio je glavu i pojasnio prodaju.
Postao je počasni predsjednik, da bi prije desetak dana mahnuo na konačno zbogom. Razlog?
- Pričekajte malo, pa ćemo pričati...
Premda se s netrpljenjem očekuje njegov iskaz, nagađa se kako je “sina” izgubio zbog - dadilje. Moratti je, naime, silno želio da se klub zahvali Walteru Mazzarriju nakon još jednog razočaravaćujeg početka sezone, no Thorir je kazao ne. I tu je puklo...
Ironično, zapravo. Jer, Moratti je, uza silnu ljubav i velike zvijezde, najpoznatiji bio po mijenjanju trenera. U svom 19-godišnjem mandatu promijenio ih je točno 19. I bez obzira što je u klub na pojačanja u 19 godina ulupao 1,2 milijardu eura, što je potpisao treble, tada najveći transfer u povijesti (dolazak Vierija za 48 milijuna ⁈), što je njegova era obilježena ekstravagancom, ali konačno i rezultatom kojeg je toliko žarko želio, očekivalo se da će otići uz plotune.
Devetnaest godina, 19 trenera, 16 trofeja i potrošenih 1,2 milijarde eura. Kako dalje? Možda i uspješno, ali definitivno je da Inter više nikada neće izgledati isto.
Otišao je predsjednik s tribine, kojega nije zanimao profit, već isključivo trofeji. “Sin” je prohodao, ali realno, vječno će mu nedostajati njegov omiljeni otac...