Da mi je netko rekao da će hrvatski nogometni heroj biti Alberto Aquilani, rekao bih da me zaje.ava! No, nakon utakmice u Kopenhagenu, kada je Aquilani u sudačkoj nadoknadi izjednačio rezultat s Danskom i praktički oslobodio Štimca briga oko najgoreg drugog, shvatio sam da našeg izbornika Bog čuva. Bog nije zaboravio krunicu, koju naš izbornik stalno drži u ruci. Hvala ti Bože, grazie Aquilani!
Prva faza kvalifikacija za Hrvatsku je gotova, ostao je samo baraž. Kažem “samo”, iako će taj dio biti najteži. I ne trebamo biti previše žalosni što smo izgubili od Belgije, jer smo izgubili od najpotentnije momčadi na svijetu. Doista se ne sjećam da nas je netko tako zgazio i “unakazio”, ali, rijetko smo igrali protiv boljih reprezentacija.
Igore, nešto je trulo!
Možda samo protiv Nizozemske u borbi za treće mjesto na svijetu, u času kada je Nizozemska bila najbolja reprezentacja na planetu. U petak navečer smo se sudarili sa sastavom koji će igrati vrlo značajnu ulogu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, a nije nemoguće da bude i u naslovnoj ulozi. I zato nije ovaj poraz “surova hrvatska nogometna stvarnost”, takvu lakoću pobjeđivanja već dugo nisam vidio, jako dugo nismo igrali protiv bolje momčadi. Koja je igrala bez svojih perjanica, Kompanyja i Bentekea.
Naravno, sada će pod povećalo doći zablude. U hrvatskoj reprezentaciji svakako ima nekoliko zabluda, kojih se izbornik mora osloboditi. Osim utakmice u Škotskoj, koju ne bismo smjeli izgubiti, ako ni zbog čega onda zbog ponosa, čekaju nas i dvije utakmice u dodatnim kvalifikacijama. Naravno da nas plaši da smo u kvalifikacijama izgubili dvije utakmice na domaćem terenu, što je jasna opomena da je nešto u reprezentaciji trulo. Što, saznat će izbornik nakon analize. No, smeta me da se nakon svakog lošeg rezultata govori o medijskom linču i “teroru” nad igračima, o neizdrživom pritisku. Psihološki pritisak je u nogometu nezaobilazna stvar, medijski teror je svakodnevna pojava i ne znam protiv čega se ti ljudi bore. I - gube...
Igrače treba voljeti! Oni su, ipak, posebni, da nisu - ne bi ih tako skupo plaćali. I nikad ih se ne smije otpisivati, ratovati protiv njih, ma kako vas živcirali. Najbolji primjer za to je Niko Kranjčar, kojemu je Igor Štimac “darovao” 15 zadnjih minuta. Bilo je to dovoljno da Niko Kranjčar pokaže svoj talent, da vrati Hrvatskoj nadu da ni protiv najboljih svjetskih momčadi nismo bez izgleda. Niko Kranjčar je, uz Stipu Pletikosu, bio naš najbolji čovjek. Iako su ga sjekle ozljede i uskogrudni treneri, čiji prioritet nikada nije bio, u petak navečer je dokazao da još nije za “rezalište”, Niko Kranjčar nije za “staro željezo”, on je još čovjek za ozbiljan nogomet.
Slava ili anonimnost
Sjeverne tribine, ma gdje bile, u Maksimiru ili Poljudu, Štimčeva su rak-rana. Osjetio sam to iz dvije tri njegove rečenice na press konferenciji. Kada su se u petak nevečer naša kola počela kotrljati nizbrdo, narod je posegnuo za omiljenim sloganom - Štimac odlazi i “jeb’o vas Mamić”. Ispričavam se na prostotama, koje ne mogu zaobići, ali, što sada Davor Šuker može učiniti? Smijeniti Štimca? Bio bi to pucanj u vlastitu sljepoočnicu. Sada, kada smo se dovukli do baraža, Štimcu treba pomoći da ostvari cilj. Najmanje što mu treba su otrovne riječi, medijsko zgražanje kako je vodio momčad i čupanje prljavog veša iz košare za rublje. Štimac treba posao odraditi do kraja, a nakon toga ćemo podvući crtu. I onda slijede sankcije ili nagrade, slava ili silazak u anonimnost.